Rusija je zaprijetila ukidanjem diplomatskih odnosa s Europskom unijom ukoliko joj budu nametnute nove sankcije. Koliko god je ova izjava šokirala toliko je u isto vrijeme zvučala i nekako očekivano, možda čak u neku ruku i zakašnjelo. Pritisak koji se vrši na Rusiju - bez obzira smatramo li da je taj pritisak opravdan ili nije - ponekad je toliko intenzivan da je zapravo iznenađujuće da Rusija i češće ne reagira na ovako oštar način. Jasno, razumljivo je zašto to ne čini. Isto kao što je razumljivo zašto će možda morati početi, čak i kontra svoje volje.
"Spremni smo na to. Ako želite mir morate biti spremni na rat", poručio je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u intervjuu odgovarajući na pitanje je li moguć prekid diplomatskih odnosa između Rusije i Europske unije.
Zanimljivo je primijetiti kako njegova izjava dolazi otprilike u istom trenutku ovog tjedna kada su iz Irana, podjednako dramatično, sugerirali da bi iranski mirovni nuklearni sporazum mogao postati vojni - iako su godinama tvrdili da je posjedovanje nuklearnog oružja "protiv islamske religije". No, iranski ministar argumentirao je takvu hipotetsku situaciju uspoređujući Iran s mačkom koja je stjerana uza zid te je prisiljena povući neke poteze koje inače nikad ne bi.
Ako pogledamo izjavu Sergeja Lavrova on se također poziva na sličan scenarij ističući da bi dodatne ekonomske sankcije prema Rusiji ugrozile ruske interese, rusku sigurnost, a samim time, proizlazi, i rusku egzistenciju. Takva "stjeranost u kut" može dovesti do vrlo radikalnih poteza, poteza koji se povlače iz očaja, a ne želje, no smatraju se zadnjim linijama obrane.
Moglo bi se reći da nakon ove izjave iz Moskve i izjave iz Teherana još samo nedostaje slično upozorenje iz Pekinga pa bi se ova pritisnuta trilaterala "ujedinila" oko jednog novog trenutka. Zapravo Peking možda i nije daleko od toga, a njihovo "dosta" vjerojatno bi zagrmilo svijetom još i najsnažnije (pošto je i njihova dosadašnja suzdržanost najveća).
Spomenimo pritom i to kako je pritisak na Kinu (i Iran) tijekom "Trumpove ere" bio još daleko veći nego na Rusiju (iako nije izostao, kako bi sugerirali Trumpovi kritičari). Isticanje da Kina provodi "genocid" na prostoru svoje zapadne provincije Xinjiang su ekstremno teške optužbe. Kada se spominje genocid to je nešto što bi, po razumnom shvaćanju, trebalo biti rezervirano za zaista strašne zločine koji su se događali u ljudskoj povijesti. Genocid se dogodio u Ruandi, genocid se dogodio nad armenskim stanovništvom prije stotinjak godina, genocid se dogodio nad židovskim narodom u Europi za vrijeme vladavine fašizma i nacizma, genocid se dogodio na prostoru "Demokratske Kampućije" (današnja Kambodža) za vrijeme vladavine Crvenih Kmera... Što se točno događa u kineskoj provinciji Xinjiang, gdje živi muslimanska manjina Ujguri, može se uvelike samo pretpostavljati jer imamo potpuno dijametralne izjave - SAD tvrdi da Kina provodi genocid nad muslimanskom manjinom dok Peking tvrdi da rade na programu "re-edukacije" lokalnog stanovništva kako bi spriječili islamističku radikalizaciju. Jedna stvar je sigurna - u Xinjiangu se bez dvojbe događa ogromno kršenje ljudskih prava, no nazvati to "genocidom" zvuči kao vrlo politička izjava.
Nadalje, zanimljivo je da niz muslimanskih zemalja ne samo da ima dobre odnose s Kinom već i podupiru kineski "pristup" u provinciji Xinjiang osuđujući zajedno s Pekingom bilo kakav religijski ekstremizam. Među zemljama koje otvoreno podupiru Kinu su Pakistan, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija, Somalija, Turkmenistan, Ujedinjeni Arapski Emirati...
SAD pak polazi od stajališta da ako oni "vide" da se događa genocid u Xinjiangu onda to nekim "univerzalnim automatizmom" mora vidjeti i cijeli svijet (i sukladno tome mora osuditi Kinu i vršiti pritisak na nju). No, svijet ne funkcionira tako i sve manje će funkcionirati tako. Ipak, Zapad (odnosno zajedničko djelovanje SAD-a i EU-a) još uvijek može prouzročiti veliku štetu zemljama protiv kojih se okomi.
U slučaju Irana sramotno je da se i EU i nova Bidenova administracija odjednom "ne sjećaju" da je aktualnu krizu ekskluzivno i jednoglasno zakuhao Donald Trump kada je 2018. naprasno izašao iz nuklearnog sporazuma s Iranom. U međuvremenu je i Iran odlučio namjerno kršiti obveze iz tog sporazuma, ne zato što im se krši već također iz očaja pošto su dovedeni u nemoguću situaciju. Naime, zamjena za iranski potpis na ovaj sporazum iz 2015. bila je ukidanje međunarodnih sankcija kako bi se iranska ekonomija mogla normalno dalje razvijati. To je od 2018. nemoguće jer su se američke sankcije vratile, a kad su američke sankcije na snazi to je gotovo kao da su i globalne (jer se druge zemlje i kompanije boje poslovati s Iranom zbog straha od američkih kazni). Licemjerno je da Europska unija sada traži od Irana da se vrate u okvire nuklearnog sporazuma dok im uopće ne pada na pamet da to prvo zatraže od onog koji je prvi prekršio sporazum, od SAD-a. Bidenova administracija, nakon svih kritika Trumpa, sad se opako koleba po pitanju povratka u sporazum čime pokazuju da nisu puno drugačiji od svojih prethodnika.
U slučaju Rusije pritisak je stalno prisutan i dolazi iz raznih pravaca (gotovo svih zapravo). Rusiju se od 2014. - odnosno od aneksije Krima - smatra neprijateljem, prijetnjom po cijelu Europu. Takva simplifikacija ne samo da je pogrešna već je i opasna. Tko god poznaje detalje Ukrajinske krize zna da se ova aneksija nije dogodila "iz vedra neba". A ako je netko zaista u strahu od "prijetnje s istoka", zar ne bi onda bilo razumnije tu prijetnju neutralizirati na način da je se maksimalno integrira i samim time joj se oduzme bilo kakav povod za sukobljavanjem?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
