Uvod
'Mislim, traperice su stav, a ne hlače'.
Ulrich Plenzdorf je ovom izrekom želio protumačiti da kad govori o prozi u trapericama ne misli na vrstu hlača ili sukna u koje se oblače junaci ovoga proznog tipa već je zapravo riječ o njihovom životnom stavu.
Prvenstveno ono što ističemo kao zajedničko prozi u trapericama kad kažemo da je to proza u kojoj se pojavljuje mladi pripovjedač (koji pripovijeda u prvom ili trećem licu) koji izgrađuje svoj osebujni stil na temelju govorenog jezika gradske omladine i osporava tradicionalne i postojeće društvene i kulturne strukture.
Proza u trapericama
Pojam proza u trapericama ili jeans proza nastaje u Hrvatskoj kao prozni model šezdesetih godina na granici između modernog i suvremenog romana. To je posebna vrsta urbanog romana nastala prema romanu J.D.Salingera 'Lovac u žitu'. Nastaje kao opreka snažnom problemskom intelektualizmu modernog romana.
Karakteriziraju ga mlađi glavni junak koji je netipičan, pasivan, bez ciljeva, gradski marginalac suprotstavljen svijetu odraslih. On pripada određenoj manjoj skupini, zajedno izazivaju tradicionalne vrijednosti i stvaraju vlastitu kulturu (odijevanje, glazba, jezik). U ovakvim romanima, odrasli obično slušaju klasičnu glazbu, govore standardnim jezikom kao suprotnost mladom junaku.
Traperice više nisu samo odjevni predmet, one postaju svojevrstan svjetonazor. Okolina je obično urbana zagrebačka sredina, česti su žargonizmi, to više nije filozofski govor, već govor gradske mladeži.
Početke ovakvih romana nalazimo već kod Antuna Šoljana i njegovog romana Kratki izlet, a do pravog razvoja dolazi sedamdesetih kada nastaju romani Alojza Majetića (Čangi off' gotoff, 1970.), Zvonimira Majdaka (Kužiš, stari moj , 1970.), Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972.), Branislava Glumca (Zagrepčanka, 1975.).
Salingerov Lovac u žitu postao je paradigmom proze u trapericama i u njemu su najizraženije one osobine na kojima počiva, a to su:
• opozicija svijeta mladih i odraslih
• novi tip pripovjedača (unosi suprotstavljanje dvaju jezika)
• približavanje pripovjedačeva jezika spontanom govoru
• unošenje žargona mladih ljudi
Fabula ovoga proznog modela uglavnom je linearna jer je riječ o mladim ljudima koji su u početku obdareni nekim porocima, ali ih tijekom radnoga procesa ispravljaju i na kraju postaju punopravni članovi socijalističke zajednice. Negacija tradicionalnih struktura, ali i afirmacija nekih potisnutih tradicija jedna je od bitnih pretpostavki na kojima proza u trapericama izrasta.
Na stranicama ovakve vrste proze nalazit ćemo iste ili srodne sustave vrijednosti koje mladi pripovjedači pronalaze u suvremenoj kulturi i prvenstveno u njezinim masovnim medijima kao što su film, glazba, način odijevanja i knjige. Plave traperice (blue jeans) znak su traženja imaginarnog zajedništva i zato jesu neka vrsta zaštitnog znaka ovoga proznog tipa.
U strukturi proze u trapericama postavljena je suprotnost između svijeta neodraslih i svijeta odraslih, a prikazana je u ovom obliku:
U ovoj strukturi pripovjedač je i sam mladi junak ili se njegov stav približava liku mladića i njegovoj svijesti, sve do pripovjedačeve identifikacije s junakom. Ako se radi o više mladih ljudi, o klapi, pripovjedačevo stajalište smješta se unutar klape i on se služi njezinim jezikom.
Karakterističan je za takav postupak slučaj sovjetske spisateljice Grekove. Njezin ženski pripovjedač u Frizeru za dame - odrasla žena i suradnica znanstvenog instituta, ali je od početka njezino stajalište smješteno unutar svijeta mladih.
Međutim, u ovome tipu proze ima i karakterističnih inverzija unutar strukture pripovijedanja. Dolazi do obrnute perspektive, tj. pripovjedač smješta svoje stajalište među odrasle ljude koji pripadaju ustaljenim strukturama. Tada ostarjeli lik u retrospekciji doživljava svoje mlade dane. Pripovjedači su koliko- toliko obrazovani i ističu svoj stav prema tekstovima prošlosti, kreću se među obrazovanim ljudima, ali ne drže mnogo do obrazovanja. Oni nemaju biografiju, ne drže do povijesti pa čak nemaju ni uzore.
Postoje različiti oblici pripovijedanja, a oni variraju od čestoga pripovijedanja u prvom licu (Ich- Form) pa preko pripovjedača koji je blizak sa svojim likovima (njihov prijatelj ili kolega) i koji iz vlastitog iskustva poznaje svijet mladih. Tako ćemo u Slamingovoj i Šoljanovoj prozi naći inteligentnog pripovjedača koji se služi infantilizmima i to ne samo kada pripovijeda o svom djetinjstvu.
Jezik mladih
Svi mladi likovi govore jezikom pripovjedačeve klape. Prisutnost drugoga jezika stalna je osobina proze u trapericama, bez obzira na to koliko je ona naglašena i kakva joj je narav. Tako je na primjer kao drugi jezik u Slamnigovoj noveli 'Frižider' s vidljivom ironijom prikazana hercegovačka štokavština, upravo kao ruralni govor.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
