Sa samo 168 vojnika, 27 konja i jednim topom španjolski konkvistador Francisco Pizarro je u 16. stoljeću uspio pokoriti cijelo carstvo Inka. Ova je činjenica pri tome još fascinantnija ako uzmemo u obzir kako historijska demografija procjenjuje da je ovo bogato južnoameričko carstvo u trenutku Pizzarova pohoda brojalo nevjerojatnih 20 milijuna ljudi. Stoga se postavlja pitanje kako je tako malena vojna sila uspjela slomiti tako veliku i brojnu civilizaciju?
Odgovor je: zbog potpunog šoka i psihičke traume koju su Inke pretrpjele već u prvoj interakciji sa Španjolcima – u prvom susretu s njihovim puškama, topom, vojnom disciplinom i razornim jurišom Pizzarove teško oklopljene konjice; šokova od kojih se nikada više nisu oporavili.
Naime Inke nikada nisu vidjele konja, pušku i top, a osim klasičnog oružja Pizzaro je sa sobom 'donio' puno tiša i ubojitija oružja – boginje, rubeole, tifus i ostale bolesti tipične za Europu, bolesti na koje južnoameričke domorodačke populacije nisu stvorile nikakav imunitet (danas bismo takvo nešto klasificirali kao 'biološka oružja za masovno uništenje') što je u konačnici rezultiralo smrću 90% cjelokupne populacije Inka u razdoblju od samo par generacija od prvog susreta sa Španjolcima.
Razarajući učinak svega navedenog, svega ovoga s čim se Inke nikada nisu susrele, potpuno je paraliziralo njihovu psihu pokorivši im srca i umove - samo jedan top i par konja su im srušili čitav svijet, logiku, vjerovanja, te tako omogućivši Španjolcima da bez puno muke i vlastitih žrtava pokore ovaj višemilijunski narod. Na taj je način Pizzaro postao klasičan primjer kako se utjecajem na neprijateljevu psihu i um može potpuno uništiti njegova želja za otporom.
Nešto kao danas. Naime, mi se kao nikada ranije u ljudskoj povijesti nismo susreli sa toliko 'raskošnom paletom' oružja za masovno uništenje, od termo-nukearnog do kemijsko-biološkog.
I upravo zbog straha od navedenog oružja moderan je način ratovanja postao obična igra živaca - psihološko nadmudrivanje gdje se sukobljene strane nadmeću tko će osvojiti srca i umove ljudi. Dakle ratujući, ali ne upotrebljavajući vojnu silu, već emotivne i intelektualne snage (informacije) nastojeći pridobiti mase za sebe.
Mi se definitivno nalazimo na pragu višedimenzionalnog načina ratovanja u kojem će agonija mišića biti zamijenjena agonijom živaca. Ta već smo duže vrijeme svjedoci kako se sve manje cilja vojničko meso, a sve više živci i volja civilnog pučanstva - dakle pravi izvor svake državne moći!
Jer narod je taj koji može srušiti državnu vlast; i zašto bismo stoga napadali nekoga izvanjskom vojnom silom riskirajući npr. osudu međunarodne zajednice, masovne gubitke naših mladića ili pak širenje sukoba na okolicu i svijet, ako lokalni stanovnici te države mogu odraditi posao umjesto nas? I upravo je to već nekoliko desetljeća postala praksa: da nahuškani i izmanipulirani civili s oružjem u rukama ruše vlastite države.
Međutim što ako za lomljenje tvrđih i jačih protivnika bude trebalo upotrijebiti nuklearno oružje? Takav je rat prema svemu sudeći vrlo izgledan u skoroj ljudskoj budućnosti, samo najvjerojatnije ne bi trajao predugo s obzirom kako bi efekt oružja za masovno uništenje automatski srušio svaku vladu, svako ratno ministarstvo.
Naime, termo-nuklearna i kemijsko-biološka oružja u djeliću sekunde pretvaraju bilo koji multi-milijunski grad u vječnu multi-milijunsku mrtvačnicu, dok ostale gradove i države iz okruženja automatski postaju pobunjene ludnice i pravi pandemoniji isključivo zbog horora i psihološkog učinka tog oružja za masovno uništenje kojeg ostavlja na preživjele. Prema takvom načinu ratovanja, svaki konvencionalni rat izgleda kao obična huliganska tuča; prema takvom razvoju događaja svaki politički poredak automatski kapitulira.
Primjer Japana u Drugom svjetskom ratu je najbolji dokaz. Naime, zbog Japanskog odbijanja predaje, Amerikanci su se našli u dosta nazavidnoj situaciji jer bi iskrcavanjem svojih snaga na Japan, kako bi ga prisilili na predaju, najvjerojatnije pretpjeli ogromne (i javnosti teško podnošljive) gubitke.
To im je pokazao primjer Iwo Jime, malog vulkanskog otočića kojeg su Japanci fanatično branili sve do zadnjeg trena nanijevši Amerikancima puno veće gubitke od vlastitih. Iwo Jima i kamikaze su bili primjer da će Japanci svoju matičnu državu, koju nitko u povijesti nije osvojio, braniti sve do zadnjeg čovjeka. Međutim atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki vrlo su brzo slomile otpor i volju japanskog naroda jer su svjedočili da u samo par sekundi na stotine tisuća civila mogu skončati karbonizirani; užasan i potresan prizor zbog čega su se Japanci istoga trena odlučili predati tako da su Amerikanci uspostavili kontrolu nad ovim mnogoljudnim otokom bez velikih problema.
Zastrašivanje nije novost u ratovanju, nekoć dok nisu postojala ovako jaka oružja, glavna psihološka taktika za slamanjem otpora je bilo sijanje što većeg i brutalnijeg užasa na području koje se namjerava osvojiti; taktika koju su dosta dobro nekoć usavršili Mongoli, taktika koju danas na primjer korisiti i ISIL.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
