Logistički problemi i sve veće nestašice svega i svačega nisu trenutačni problem koji će uskoro nestati. Stručnjaci za transport, logistiku i trgovinu upozoravaju da tek ulazimo u velike probleme, a isti će bez sumnje biti s nama i tijekom 2022., ako ne i duže...
Nestašice su zaista globalne - od računalnih čipova, žitarica za doručak, sprava za vježbanje do zimskih kaputa (nestašica ovih je poprilično izražena u Aljasci). Da, pandemija je svakako pridonijela ovoj situaciji, ali globalni logistički lanac nije se raspao (samo) zbog covida. Veliki problemi bili su prisutni i ranije, pandemija je samo ubrzala slom koji je ionako dolazio.
Koji su to problemi? Jako ih je puno. Globalni logistički lanac je vrlo kompleksan "organizam" koji nije dobro funkcionirao u mnogim točkama. Primjerice, kompanije koje prodaju neke predmete - bilo da je riječ o automobilima, printerima ili nečem desetom - zaziru od skladištenja svoje robe. Da se njih pita najradije bi na lageru imali svakog dana samo onoliko koliko znaju da će prodati. Zašto? Zato jer skladište moraju plaćati i percipiraju da je to novac kojeg zapravo gube.
Još 30-ih godina prošlog stoljeća stvoren je tzv. "JIT" sistem (just-in-time, odnosno "upravo na vrijeme") koji ima za cilj stvoriti uvjete da je roba dostupna kupcu, kako i samo ime sugerira, "upravo na vrijeme", odnosno da se maksimalno smanji skladištenje i drugi procesi. U načelu zvuči dobro i financijski vrlo isplativo, ali u zadnjih 100 godina globalni logistički lanac postaje sve kompleksniji, a problemi, čak i oni naizgled mali, počinju se gomilati i stvarati sve veće probleme koje ćemo sada promatrati iz prve ruke.
Pandemija je svakako ubrzala slom globalnog logističkog lanca. Početkom prošle godine brojne tvornice diljem svijeta bile su zatvorene - radnici ili bolesni ili u izolaciji. U ranoj fazi pandemije posebno su pogođeni dijelovi svijeta gdje se najviše proizvodi, zemlje poput Kine, Južne Koreje, Tajvana, Vijetnama, ali i industrijskog giganta Europe, Njemačke. Očekivano, kompanije koje se bave transportom također su usporili svoj rad očekujući pad potražnje za transferom robe diljem svijeta.
No, danas možemo reći da je to bila poprilična pogreška jer iako je potražnja za nekim stvarima pala za drugima je eksplodirala. Novac koji su ljudi trošili na restorane, putovanja i slično sad je odlazio na kupnju kućanskog pribora, a često i uredskog pošto su brojne prostorije pretvorene u ad-hoc urede za radnike koji sad rade online. Kupovali su se masovno i novi televizori, igrače konzole, razni uređaji...
Potražnja je skočila, ali proizvodnja je već bila uvelike prigušena. Problem kod proizvodnje danas je u tome što je ona uistinu globalna. Primjerice, novo računalo najvjerojatnije je sastavljeno u Kini, ali dijelovi za to računalo moraju se nabavljati diljem svijeta. Čipovi dolaze iz Tajvana ili Malezije, ekrani iz Južne Koreje, posebni dijelovi zatim moraju stići iz Europe... Tek tada novo računalo može biti sastavljeno i spremno za dostavu potencijalnom kupcu negdje u svijetu.
Problem kod takvih proizvoda kao što su računala, automobili, ali i jednostavniji proizvodi, je u tome što od npr. 20 dijelova možete imati 19, ali ako nedostaje samo jedan dio, proizvod ne može biti sastavljen. To nam pokazuje kako i manji problemi u logističkom lancu brzo stvaraju puno veće probleme. Ako samo jedan dio zapne ruši se cijela linija.
Poseban problem dogodio se s kontejnerskim brodovima koji prevoze teret. Velika većina robe se tako prevozi po svijetu, odnosno svjetskim morima. Kontejnerski brodovi - u "normalna vremena" - većinom plove uobičajenim rutama što omogućava globalnom logističkom lancu relativno uhodano funkcioniranje. Pojavom pandemije došlo je do velikih preokreta. Primjerice, kontejnerski brodovi zaputili su se prema odredištima gdje inače nisu plovili u tolikom broju. Noseći zaštitne maske, zaštitna odijela i druge medicinske predmete koji su odmah postali hitno potrebni globalno, brojni kontejnerski brodovi krenuli su iz Kine prema mjestima kao što su zapadna Afrika, južna Azija... No, postoji problem. To su mjesta gdje se inače ne šalje znatno robe natrag u Kinu. Drugim riječima, kontejnerski brodovi jednostavno su ostali tamo jer se pojedinim kompanijama nije isplatilo putovati natrag bez tereta samo kako bi preuzeli novi teret.
U isto vrijeme kineske tvornice počele su se otvarati i proizvoditi veliku količinu proizvoda koji su sad naglo postali traženi u Europi i Americi. Jasno, kontejnerskih brodova brzo je počelo kronično nedostajati. To je pak odmah rezultiralo većom cijenom prijevoza. Do koje mjere su cijene transporta eksplodirale možemo vidjeti u primjeru - uzmimo kontejner koji se šalje iz Šangaja u Los Angeles. Prije epidemije slanje takvog kontejnera koštalo bi otprilike oko 2 000 USD. Početkom 2021. slanje tog istog kontejnera košta i do 25 000 USD (!).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
