Put ka ispravljanju najveće nepravde Kubrickovog opusa: "Barry Lyndon" je jedan od najljepših i najkompletnijih filmova ikad stvorenih, vrijeme je da se iz zaborava vrati tamo gdje pripada, u sam filmski vrh

Kad čujete ime Stanley Kubrick koji film vam padne na pamet? Vjerojatno onaj koji vam je najdraži. Za većinu to će biti "2001.: Odiseja u svemiru", čudesan film za koji je i danas teško povjerovati da je nastao davne 1968. godine. Za druge to će možda biti kontroverzna "Paklena naranča" iz 1971., film ispred svog vremena, ali o budućnosti kojoj se možda neugodno približavamo. Mnogi će ipak reći "Isijavanje" iz 1980. čim čuju ime slavnog redatelja kojeg se s pravom smatra jednim od najboljih, ako ne i najboljim svih vremena.

No, između ovih popularnih remekdjela, nasred 70-ih godina (koje su općenito možda bile najveće desetljeće filma uopće), nalazi se njegov film koji nimalo ne zaostaje, ali često biva zaboravljen, preskočen, ili jednostavno ostaje u sjeni ovih giganta. Riječ je nepravdi, jer Kubrickov "Barry Lyndon" iz 1975., čak i kad se uračunaju sve tvrdnje da je ljepota u očima promatrača, možda je najljepši film ikad snimljen.

Jako je teško reći što se dogodilo. Zašto je nešto toliko potpuno kao što je "Barry Lyndon" ostalo zaboravljeno? Možda jednostavno publika u njemu nije pronašla onaj specifičan element ili elemente koji se toliko ubacuju u sjećanje kao što je bio slučaj kod njegovih drugih hitova? Da, točno je, "Barry Lyndon" nema ništa što bi moglo doseći egzistencijalnu misterioznost crnog monolita, ili pak iskonski osjećaj beznađa pred pobunjenom umjetnom inteligencijom kao što je HAL-9000. Svakako nema ni prostor za beskonačne interpretacije i preslagivanja kao što to ima "Isijavanje". Ali zato ima nešto što ovi nemaju - "Barry Lyndon" posjeduje sveobuhvatnost kao malo koji drugi film koji se upušta u priče velikih proporcija.

Snimiti film koji prati jednu cijelu sudbinu, skoro od početka pa do samog kraja, veći je izazov nego osmisliti apstrakciju u svemiru ili stvoriti devijante na kritiku Skinnerovog biheviorizma. Najveća je pak zamka ako pomislite da bi "Barry Lyndon" mogao biti dosadan film. To ga je sve ove godine držalo izvan najvećeg reflektora, ta percepcija publike da film od 3 sata, smješten u 18. stoljeće, bez ikakvih elemenata nadnaravnog ili posve neočekivanog, ne može biti iskustvo koje se pamti doživotno. Lako je napraviti tu pogrešku, danas više nego ikad. U vrijeme kad se film predstavlja kao brzinski napad na audio-vizualna osjetila (jeste primijetili kako su foršpani za filmove zadnjih godina postali svi "isti" u smislu da koriste skoro identičan "boom" zvuk?) "Barry Lyndon" izgleda poput tablete za smirenje za koju nemate vremena ni volje. Sve je poprilično statično, izuzev nekoliko kadrova gdje kamera "šeće" zbog dramatičnosti trenutka. Pa ima li ovaj film barem adekvatnu količinu 18-stoljetnog razvrata zbog čega bi se isplatilo barem voajerski odgledati? Ne, nema ni to. Zapravo nema ništa što bi ga moglo "prodati" u smislu načina na koji se danas prodaje film, ali ima toliko više.

Mark Twain jednom je rekao da je klasik nešto što bi svi željeli da su pročitali, ali nitko zapravo ne želi dati si vremena i pročitati to. Slične sudbine je i "Barry Lyndon". Ovo jest klasik. Traje 3 sata. Ovo je povijesna drama smještena u 18. stoljeća. Glavni lik čiju priču pratimo zove se Redmond Barry, a njegova priča tiče se uspona kroz društvene klase.

Redmond Barry sam po sebi, u usporedbi s brojnim drugim filmskim junacima, niti je karizmatičan niti nešto naročito zanimljiv. Redmond Barry je običan lik, simpatičan lik iz naroda. Kao netko tko nema previše iskustva olako će ga drugi iskoristiti. Ali iskorištavanje Redmonda Barrya je krivulja koja će se u jednom trenutku preokrenuti kao da nije ni mogla postojati ikako drugačije. Simpatični Barry, kojeg sudbina naizgled kotrlja kroz život i turbulentna vremena Sedmogodišnjeg rata (1756. – 1763.), u konačnici postat će hladni i kalkulantski makjavelist koji će biti u stanju prevariti druge uspinjući se prema samom vrhu društvenog statusa.

Običan seljak, topovsko meso, špijun, kockar, zavodnik, aristokrat - kroz tri sata, koliko nam Kubrick daje, proći ćemo cijelo putovanje, od Redmonda Barrya do Barrya Lyndona. Ali, ne znajući možda za prvog gledanja, na to putovanje krenut ćemo i sami jer naša potpora ili osuda snalažljivog Barrya će oscilirati od poglavlja do poglavlja. Na trenutke ćemo ga bodriti osjećajući da mu je učinjena nepravda. Zatim ćemo ga kuditi polazeći od pretpostavke da smo sami nekakva moralna vertikala, ali s vremenom bit će nemoguće pitati se - što bismo mi učinili u njegovoj poziciji? Okrutnost će na kraju doći po svoje, a sam film poseban je po tome što neimenovani narator ima tendenciju davati nam unaprijed informacije koje bi se skoro mogle tretirati kao "spoileri", no i takav pristup ima svoju svrhu i nešto govori o sudbini koja se ne da izbjeći.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.