Predsjednik Vladimir Putin odobrio je 2. srpnja rusku ažuriranu strategiju nacionalne sigurnosti koja zamjenjuje dokument s kraja 2015. Vanjske prijetnje zapadnih zemalja i nepovoljni socijalni i demografski procesi smatraju se najvažnijim izazovima. Kao odgovor, strategija poziva Rusiju da poveća svoju neovisnost i vojne i ekonomske kapacitete. Jasno istaknute tendencije i ograničeni popis država i institucija s kojima je Rusija spremna na suradnju ukazuju na to da će njezine vlasti održati model konfrontacije koji sada vlada međunarodnim političkim odnosima u vidu multipolarne politike. Ruska "Strategija nacionalne sigurnosti" osnovni je dokument koji postavlja smjernice za razvoj državnog sigurnosnog sustava. Utvrđuje najvažnije prijetnje državi, bilo da su to vanjski čimbenici ili unutarnji procesi, kako kratkoročni tako i dugoročni, i pregledava se svakih nekoliko godina. Sve državne institucije koje koordinira predsjednik odgovorne su za njegovu provedbu. Tajnik ruskog Vijeća sigurnosti podnosi godišnja izvješća o provedbi strategije i o stanju državne sigurnosti. U praksi je strategija element ruskog strateškog signaliziranja, uglavnom prema Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima, kao i drugim silama (Kina) i post-sovjetskim državama.
Strategija definira dvije vrste najvećih prijetnji Rusiji. Vojne su dugotrajne naravi i teku izvana. Unutarnje su povezane sa socijalnim, ekonomskim i informacijskim procesima ili novim tehnologijama. Strategija također ukazuje na najvažnija prioritetna područja za vlasti, a to su zaštita nacije, obrana i državna sigurnost, javna dobrobit, IT, gospodarske sfere, ekologija, osiguravanje znanstvenog i tehnološkog razvoja, zaštita tradicionalnih vrijednosti i strateška stabilnost. Zapadne zemlje (uglavnom Sjedinjene Države) i NATO identificirani su kao izvori vojnih prijetnji te se na njih gleda ne samo da rade na 'destabilizaciji situacije u svijetu' već i na provođenju 'neprijateljskih akcija' (vojnih, ekonomskih, političkih, kao i informacije i povijesne kampanje) protiv Rusije. Strategija naglašava da 'zapadni svijet' teži sukobu i još jednoj utrci u naoružanju, uključujući nuklearnu. Da bi se tome suprotstavila, strategija navodi da bi Rusija trebala nastaviti povećavati mobilizacijski potencijal svojih oružanih snaga i ulagati u razvoj novih vojnih tehnologija. Važan element odgovora trebala bi biti neovisnost Rusije od međunarodnog okruženja, posebno u prehrambenom, ekonomskom, energetskom, informatičkom i znanstvenom području, kao i ojačati potencijal vlastitog društva. Time se smanjuju prijetnje izvana, kako vojne, tako i one usmjerene na slabljenje ruske države, poput sankcija koje su uvele zapadne države. Strategija također jasno izjavljuje da i javne i državne institucije moraju biti spremne za rad u vrijeme rata. Opasnosti povezane s IT sustavom također su naznačene kao značajne, s oružanim snagama posvećenima borbi protiv cyber kriminala. U pogledu unutarnjih prijetnji, najvažnije su pad kvalitete života, kriminal i klimatske promjene. Kao odgovor na to, ruska je vlada najavila daljnje akcije usmjerene na potporu obitelji, razvoj zdravstvenog i obrazovnog sustava, brigu o tradicionalnim ruskim duhovnim i domoljubnim vrijednostima, putem kojih će se društvo moći suprotstaviti vanjskim prijetnjama i razvoj zelene ekonomije. Strategija jasno ukazuje na potrebu daljnjeg povećanja uloge države kao osnovnog jamca sigurnosti i stanovnika Rusije i zaštite građana te zemlje koji žive u inozemstvu.
Dokument objavljen 2. srpnja, iako se sadržajno bitno razlikuje od verzije iz prosinca 2015., po duhu je sličan. Najvažnije prijetnje identificirane su na sličan način, međutim, njihovi glavni izvori identificirani su kao zapadne zemlje koje žele promijeniti državni poredak u Rusiji. Prije su izazovi bili shvaćeni mnogo šire, na primjer, u opasnostima povezanim s terorizmom, uključujući islamski (ISIL nije izravno spomenut u novoj verziji strategije) i ilegalne migracije. U novoj strategiji mnogo je jači naglasak stavljen na osiguravanje veće neovisnosti Rusije od vanjskog svijeta. Način na koji su predstavljeni ciljevi ruske vanjske politike također se suzio na rusko slijeđenje svojih interesa, a napušteno je i razvijanje političke suradnje sa Sjedinjenim Državama ili suradnja na Arktiku. Umjesto toga, postoje izjave o razvoju strateškog partnerstva s Kinom i Indijom.
Nova sigurnosna strategija odražava percepciju svijeta ruske političke elite kao mjesta natjecanja, podijeljenog u sfere utjecaja. Ponovno potvrđuje važnost čimbenika sile u međunarodnim odnosima, koji Rusija uvijek smatra ključnim za jamčenje svoje sigurnosti, definitivno važnijeg od diplomatskih mjera. Zauzvrat je ocijenjeno da trenutna globalna sigurnosna arhitektura ne odgovara na suvremene izazove i zahtijeva promjene. Autarkične tendencije vidljive su u strategiji, posebno u ekonomskoj dimenziji. Stoga treba očekivati da će Rusija sve više štititi svoje tržište čak i od država partnera, poput zemalja ZND-a. Iako dokument predstavlja nove izazove povezane s klimatskim promjenama i druge, najveći je naglasak stavljen na odgovor na "tradicionalne" vojne prijetnje. Stoga će Rusija nastaviti povećavati potencijal svojih oružanih snaga, jačati duhovne i kulturne vrijednosti nacije i graditi samodostatnost države.
Iako Rusija (poput Sjedinjenih Država u privremenim strateškim smjernicama administracije Bidena) prepoznaje prijetnje povezane s terorizmom, širenjem oružja za masovno uništavanje, kibernetičkim prostorom, epidemijskom sigurnošću ili klimatskim promjenama kao važne, ona vidi potpuno drugačije mjere za njihovo rješavanje. To su izolacionizam i suradnja ograničeni na forum UN-a i organizacije koje podržava Rusija, poput Euroazijske ekonomske unije, zajedno s militarizacijom države i društva, umjesto demokratizacije, a ne na široku međunarodnu suradnju koju snažno promovira Bidenova administracija, posve suprotno onome što je zagovarao predsjednik Donald Trump. S obzirom na otvorenu protuzapadnu temu nedavno usvojene strategije, treba očekivati da će Rusija zadržati konfrontaciju u svom vođenju vanjske i sigurnosne politike, a s druge strane ni Amerikanci ne popuštaju u svom čvrstom stavu protiv Moskve.
Izolacionizam vidljiv u dokumentu i potreba za izgradnjom državnog potencijala tijekom rata ukazuju na to da će u sljedećim godinama Rusija biti još manje spremna na širu međunarodnu suradnju nego prije. Iako su u dokumentu navedene države s kojima Rusija želi surađivati (uglavnom članice ZND-a i azijskih zemalja), opseg i predmet te suradnje bit će ograničeni na trenutne ruske interese. Rusija će i dalje nastojati povećati svoj utjecaj u neposrednom međunarodnom okruženju, koristeći se, na primjer, potrebom za zaštitom svojih građana koji žive u inozemstvu. Također će ojačati naglasak na integraciji sa zemljama poput Bjelorusije. Biti će daljnjeg jačanja trendova vidljivih danas, poput militarizacije države i sve veće kontrole nad društvom, što se neće možda vidjeti tako jasno s obzirom na najave i trendove vidljive svuda u svijetu gdje države preuzimaju veliku kontrolu pod izlikom pandemije.
Iako Rusija vidi mogućnost djelovanja u okviru UN-a, tamo gdje ima veto, strategija ne uključuje volju za suradnjom unutar OESS-a ili s institucijama poput EU-a. Strategija također stavlja velik naglasak na prijetnje u informacijskoj i digitalnoj sferi, što može dovesti do novih oblika cyber sukoba. Treba očekivati i daljnje povijesne kampanje pod izlikom očuvanja sjećanja i propadanja stvarnosti. One će prvenstveno biti usmjerene na zemlje poput Poljske ili baltičkih država. Jedini opseg suradnje koji bi mogao biti interesantan za Rusiju odnosi se na djelomičnu kontrolu naoružanja i demilitarizaciju svemira - područja u kojima druge zemlje, posebno Sjedinjene Države, ali i Kina pa čak i Indija, imaju očitu prednost pred nekadašnjom kozmonautskom silom. Uzimajući u obzir strukturne probleme ruske države, koji su na sličan način identificirani u prethodnim sigurnosnim strategijama, može se pretpostaviti da se Rusija neće moći nositi s većinom utvrđenih izazova, posebno u socijalnoj sferi ili u znanstvenom i tehnološkom razvoju, tim više što dokument državnim institucijama ne nameće nikakve obveze u vezi s njegovom provedbom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
