Ne tako davno SAD je bio u situaciji da kaže tko "mora otići" i taj bi i otišao, milom ili silom. Bilo je to nešto kao kada bi Cezar u drevnom Rimu pokazao palac gore ili palac dolje - nešto što je bilo konačno i neumoljivo. Kada je SAD u jeku Arapskog proljeća poručio da Hosni Mubarak, dugogodišnji egipatski predsjednik, "mora otići", ovaj je otišao. Kasnije su rekli da Gaddafi mora isto otići, on je odbio, pa su ga natjerali, vojnom agresijom, u kojoj je i ubijen. Sličan "palac dolje" ranije dobio je i Saddam Hussein koji je također platio životom. Kako na Bliskom istoku tako i u Europi - prije nekoliko godina odlučeno je da i ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič mora otići - i otišao je (jedva izvukavši živu glavu iz Kijeva). I da se ne bi zaboravilo tko je naredbu izdao, kada je trebalo hitno sastaviti novu ukrajinsku vlast, potencijalno primarno pro-EU orijentiranu, na scenu stupa tadašnja američka savjetnica državnog tajnika za Europu, Victoria Nuland, te u telefonskom razgovoru s američkim ambasadorom u Kijevu (razgovor je kasnije procurio na Internet) doslovno poručuje "jeb*š EU" te dirigira tko mora biti na kojoj poziciji.
Kako smo i rekli, nema tome davno, ali postoji problem kod svake neumoljive moći - ona mora biti apsolutna i bez pogreške. Kakva bi to bila moć naređivanja odlaska kada bi, recimo, od 10 otpisanih otišla samo 8-orica? Onda to više i nije takva sila kakvom se predstavlja. Dovoljno je zapravo da samo jednom nešto ne prođe po planu pa da se paradigma iz temelja promijeni. To je jednostavno tako - dovoljno je da na nekom od planeta našeg Sunčevog sustava pronađemo samo jedan novi oblik života pa možemo već konstatirati da nismo sami u svemiru. Isto vrijedi i za američku moć dirigiranja tko odlazi, a tko ostaje - dovoljno je da jedan "preživi" tu naredbu i ista odjednom ima daleko manju težinu.
Taj jedan preživjeli je dakako sirijski predsjednik Bashar al-Assad. Možda je toga svjestan, a možda i nije, no upravo on je, jedna osoba, točka promjena cijele geopolitičke paradigme, barem što se tiče novijeg doba (da, već godinama "moraju otići" i vlasti u Iranu, Sjevernoj Koreji i Kubi, no dok se na tome radi kontinuirano određenim nižim intenzitetom nikada nismo vidjeli cijelom svijetu pokazan obrnuti palac u zraku!).
Naravno, SAD uvijek može reći da će se "vratiti po Assada" (kao što i jesu se vratili po Saddama, desetak godina nakon Zaljevskog rata 90-ih), ali sada imaju novog koji mora otići - venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura - a od jučer je naredba slične vrste izdana i njegovom pomagaču, Rusiji. Naime, američki predsjednik Donald Trump poručio je kako Rusija "mora otići iz Venezuele", misleći pritom primarno na ruske vojnike koji su se iskrcali tijekom prošlog vikenda u vojnoj bazi u blizini Caracasa. I pitanje se sada postavlja, kako Trump misli Ruse natjerati da odu? Nijedna njegova "opcija na stolu" nije pripremljena za takav scenarij (uz pretpostavku da se ideje "uzajamnog uništenja" ipak ne razmatraju!).
Nije ovo dobro po Trumpa krenulo, nikako. Kao prvo, primijetimo detalj kako ruski vojni zrakoplovi slijeću u Venezuelu za bijelog dana, a ne pod okriljem noći. To može zvučati kao trivijalan, ali je bitan detalj. Nešto se konkretno poručuje. Nadalje, Rusija i Venezuela nisu ni pokušale ignorirati predugo informacije da su ruski vojnici (navodno specijalne snage, a među njima i pripadnici jedinice za cyber-ratovanje) stigli u Venezuelu. Sve to ukazuje na jedno veće rusko samopouzdanje, da ni ne govorimo da ovo jest "američka hemisfera".
I opet se SAD sam uvalio u probleme na temelju vlastitih krivih proračuna. Objektivni analitičar, ali takav ne kroji američku vanjsku politiku, lako bi zaključio da nije pametno, bar ne tako direktno, najavljivati rušenje jedne zemlje iza koje u određenoj mjeri stoje i Rusija i Kina. Istom bi bilo jasno da Moskva i Peking samo traže adekvatnu priliku da svijetu pokažu kako SAD više nije toliko snažan koliko se predstavlja, da ga pretvore u "policajca od papira". Nažalost po Washington, njihova ideologija tzv. "američke izuzetnosti" ne polazi od logičkih zaključaka nego iz egoistične percepcije da uistinu jesu moćniji, bolji i samim time suđeni da budu broj jedan u svijetu. No, čak dvije noge tog "stola" (koji nekoć jest bio čvrst kao beton) sada se već klimaju, odnosno klima ih netko.
Kina klima američku izuzetnost na ekonomskom frontu, pokrećući projekte diljem svijeta koji će uskoro svrgnuti SAD s mjesta najveće svjetske ekonomije (prema nekima SAD to više i nije, no još nije postignut konsenzus). S druge strane Rusija klima američku izuzetnost na geopolitičkom frontu, obranivši Siriju i sada gotovo "bahato" dajući do znanja da je spremna braniti i Venezuelu (tko zna, možda zapravo i nije, ali ide se na blef koji bi mogao upaliti!).
I ako se američkom stolu moći otkinu noge ostat će zapamćena dva zadnja krivca (iako zemlju prema tome vodi već niz prethodnih administracija), a oni su Donald Trump i John Bolton.
Trump je kriv jer je pokušao podrediti Kinu pokrenuvši trgovinski rat protiv nje. Kina, koja pak svoj ekonomski uzlet itekako može zahvaliti specifičnoj simbiozi sa SAD-om (i bila je voljna taj odnos nastaviti), sada počinje uviđati da će morati preuzeti globalnu ekonomsku dominaciju ako želi ostati otporna na američke udarce. Činjenica da SAD nije više u stanju ni izbaciti Huawei iz Europe pokazuje da Kina u tome uspijeva (i slobodno tržište, koje je SAD beskonačno promicao, joj itekako ide na ruku).
Bolton je kriv jer je javno najavio rušenje čak tri latinskoameričke vlasti - i to zato jer su iste u dobrim odnosima sa spomenutim "klimačima američkog stola". 1. studenog 2018. održao je govor u Miamiju (gdje drugdje) u kojem proglašava borbu protiv "Trojke tiranije" - Kube, Nikaragve i Venezuele. "SAD se raduje skorašnjem rušenju svakog kuta ovog trokuta", rekao je.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
