Rat u Ukrajini i njemačka konfuzija: Raspada li se "europsko jedinstvo", kako tvrde iz Berlina, ili ga nije niti bilo?

Danas i sutra održava se summit lidera Europske unije na kojem bi glavna tema trebala biti kako dodatno pomoći Ukrajini kroz dogovor oko novog paketa sankcija prema Rusiji (to bi bio šesti po redu). Iz Kijeva već tjednima tvrde kako EU potkopava njihove šanse za otpor prema Rusiji zbog činjenice da Europa još uvijek nije Rusiji uvela dovoljno snažne sankcije koje bi, barem teoretski, natjerale Rusiju da ustukne ili da pak izgubi na snazi.

Jasno, nema dokaza da bi to zaista i zaustavilo Rusiju, ali što se Kijeva tiče svakako bi trebalo, odnosno moralo bi se probati. Pritom misle na europsku kupnju ruskih energenata, prije svega nafte i plina. Od početka ruske invazije na Ukrajinu prošlo je već gotovo 100 dana, a u tom periodu Europska unija je imala i više nego dovoljno vremena za uvođenje najoštrijih mogućih sankcija prema Rusiji. No, sve dosadašnje sankcije, iako ih na papiru ima puno i po Rusiju su svakako "neugodne", nisu nešto što bi moglo dovesti do preokreta u ovom ratu. Ukrajinske vlasti su toga itekako svjesne pa vrše još i veći pritisak na EU centre te ih sad već i prozivaju argumentirajući da Europa licemjerno čuva vlastite interese dok se kune u potporu Ukrajini.

Ima li istine u tome? Ima, poprilično. Europa je Rusiji uvela sve sankcije za koje su zaključili da će pogoditi više Rusiju nego njih. No, sad su na red došli energenti. Prekid kupnje ruske nafte i ruskog plina svakako bi nanio udarac Rusiji, ali možda bi u isto vrijeme Europa stradala još i više.

Nakon gotovo 100 dana rata postalo je očito da Europa nije osigurala i nema alternativu za ruske energente. Nagli prekid kupnje nafte i plina iz Rusije stvorio bi kaotičnu situaciju koju bi osjetili svi europski građani, a naročito europska industrija. Bila bi to velika žrtva. Jasno, iz ukrajinske perspektive Europa bi se definitivno trebala žrtvovati jer, eto, Ukrajina se svakako žrtvuje još i više. No, u Kijevu zaboravljaju da nije Europa (bar ne većina Europe) ta koja ih je dovela u ovu situaciju. Koliko god osuđivali rusku agresiju činjenica je da ista nije došla iznenada. Ukrajini je data prilika da izbjegne ovaj rat i Ukrajina je odlučila poslušati savjete koji su joj stizali iz SAD-a, da odbaci sve ruske zahtjeve (koji su se, u osnovi, svodili na ukrajinsko odustajanje od NATO članstva i davanje autonomije Lugansku i Donjecku, kako je i dogovoreno za vrijeme mirovnih pregovora u Minsku).

Iz te perspektive teško se može argumentirati da Europa sad ima "odgovornost" žrtvovati se zbog Ukrajine. E sad, je li Europa u prvim tjednima rata sugerirala Ukrajini da će ona to svejedno učiniti, ako ništa drugo onda iz moralne obveze? Itekako. I jesu li na taj način zapravo doveli Ukrajinu u jedan jako težak položaj? Vjerojatno. Ali Zelenski je svega bio svjestan i ako je odlučio vjerovati slijepo svojim zapadnim saveznicima, a sad se pokaže da to ipak nije trebao, to je bila njegova skupa kriva procjena.

Problem na koji Ukrajinci sad nailaze je činjenica da je Europska unija još uvijek blok koji je sastavljen od 27 zemalja članica. Prethodnih godina (pogotovo u vrijeme neposredno nakon izbijanja velike financijske krize 2008. godine) bilo je dosta govora o tome kako bi EU trebala postati politička unija, nešto možda čak nalik SAD-u, gdje bi centralna vlast donosila ovakve i slične odluke. No, nažalost po Ukrajinu to se nije dogodilo, a niti neće tako brzo. Naime, može se reći da je rat u Ukrajini "ujedinio" Europu (donekle) baš u trenutku kad joj je počelo ponestajati tog jedinstva.

EU je izgubila jednu članicu, Veliku Britaniju (možda i bolje po EU), dok u isto vrijeme stvara se sve veći jaz između zapadne Europe, čija stajališta poprilično precizno zastupa Bruxelles, i istočnih članica kao što su Mađarska i Poljska. Velike svađe unutar EU-a sad su donekle utišane zbog rata u Ukrajini, no Varšava i Budimpešta postale su popriličan problem za Bruxelles (i obratno!).

Odlazak njemačke kancelarke Angele Merkel, što god njeni kritičari tvrdili, također se osjeća na razini kontinenta. Nova njemačka vlast nije više toliko voljna boriti se za svoje nacionalne interese što je zapravo loše po Europu jer se uklanja još jedna potencijalna kočnica prema jačanju isključivo američkog interesa na kontinentu.

Možda novi njemački kancelar Olaf Scholz ne kaže uvijek što misli, no ovo što kaže djeluje poražavajuće po Njemačku, pogotovo ako se podsjeti na to da je on osvojio izbore tvrdeći kako će nastaviti pragmatičnu politiku prethodnice. Gdje je danas taj njemački pragmatizam? To ne znači da su morali pod svaku cijenu ostaviti ili pak uključiti plinovod Sjeverni tok 2, to u ovakvoj situaciji ne bi mogla ni Merkel, ali od Njemačke se očekivalo da bude mirotvorac, još jednom, kao i zadnji put kad su (2014.) eskalirale napetosti između Kijeva i Moskve. Sad je pak došlo do toga da Moskva svoje sigurnosne zahtjeve iznosi "na stol" samo Washingtonu dok se Europu niti ne pita jer Europa sama kao da želi poručiti da je ovo tema oko koje se nju ne pita.

U konačnici to će biti loše za sve relevantne aktere, naročito za Ukrajinu, osim možda za SAD kojem odgovara slabljenje Europe jer time ne samo da će potkopati potencijalnog ekonomskog konkurenta već će moći i jačanjem pritiska spriječiti dodatni razvoj gospodarske suradnje između Europe i Kine.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.