S padom globalne cijene nafte u pitanje su došli autokratski režimi poput onih u Saudijskoj Arabiji i Angoli. Autokrati koji žive na uzimanju humanitarne pomoći sa Zapada također su se našli u problemima nakon smanjivanja ili potpunog ukidanja pomoći. Do sada se pokazalo da nafta, strana pomoć i ostala primanja koja se ne vežu uz oporezivanje stabiliziraju autokracije generiranjem plaćanja koji financiraju vrlo razgranat sustav korupcije i nepotizma s jedne stane, te represivnog aparata protiv samosvjesnih građana. Kao i u mnogim drugim stvarima, što je veći broj različitih izvora tih sredstava i što se bolje distribuiraju po režimu, to će autokracija bolje preživjeti financijske udare.
Prije nekoliko desetljeća politolozi su smatrali da nafta potiče demokratizaciju, uslijed pritiska zemalja koje kupuju naftu za demokratizirajućim procesima. Danas se politolozi slažu da posjedovanje nafte značajno smanjuje mogućnosti za demokratsku tranziciju. Zapravo, velik broj prirodnih resursa sprječava demokratizaciju država, jer se korištenjem i prodajom prirodnih resursa puni državna blagajna. Takve su države prozvane rentijerskim režimima, jer autokrati osnažuju svoju moć i stabiliziraju svoju vlast korištenjem renti za održavanje represivnog aparata, ali i velike javna projekte, posebice u Africi. Takvi projekti pružaju okosnicu javnih usluga, čime se smanjuje narodna sklonost revoluciji. Kad se pogleda današnja Libija, mnogi će reći da nije bilo tako loše za vladavine pukovnika Gadafija, za razliku od razbijene zemlje danas.
Rentijerski režimi uspijevaju posebice kada postoji veći broj resursnih izvora. Time se rješava jedan od temeljnih problema ovisnosti o globalnim ekonomskim odnosima koji mogu voditi do promjene cijena na svjetskom tržištu. Iako je očito da se to događa na polju nafte, zapravo se slična situacija ostvaruje i s ostalom robom široke potrošnje. Ako režim ima više izvora financiranja onda može preživjeti iznenadan pad cijene, te se okrenuti drugim sektorima. Saudijska Arabija, ali i druge zaljevske zemlje, Iran, Venezuela, Angola i druge zemlje izvoznice nafte zbog toga nastoje diverzificirati svoje gospodarstvo i naglasak staviti na nenaftni izvor i industriju.
Ne radi se ovdje samo o čisto autokratskim i neslobodnim zemljama kao što je Saudijska Arabija. Autokrati mogu vladati i u zemljama gdje postoji višestranačje, ali su sposobniji iskoristiti razne resurse i pokazati da mogu pridonijeti više razvoju zemlje od svojih demokratskih suparnika. Tako se može prema količini resursa koji se koriste za očuvanje vlasti odrediti i stabilnost autoritarne vlasti u pojedinoj zemlji.
Primjerice, u Angoli, gdje je predsjednik Jose Eduardo dos Santos na vlasti od 1979. (drugi najdugovječniji šef države u Africi nakon Teodora Obianga iz Ekvatorijalne Gvineje), preko 97 posto financijskih sredstava dolazi od nafte. Diverzifikacija rente u Angoli je iznimno mala te u slučaju ozbiljnijeg rušenja cijene nafte, može se očekivati da će Angola doći na rub ponovnog rata, kao onaj građanski rat koji je već jednom uništio tu zemlju. S druge strane imamo Kazahstan, kojim vlada od 1991. Nursultan Nazarbajev, gdje nafta čini 71 posto prihoda, ali je Kazahstan od početka svoje državnosti krenuo prema velikoj diverzifikaciji eksploatacije resursa (posebno u pogledu prirodnog plina, minerala, ugljena i drva). Nema mnogo razlika ni u pogledu privatnog ili državnog vlasništva prihodovnih kompanija. Naime, na čelna mjesta i privatnih kompanija dolaze osobe usko povezane s režimom, ako ne i članovi obitelji.
Ipak, nacionalne nafte kompanije su institucije koje režimi stvaraju kako bi zgrabili potencijalne rente. U slučaju Kazahstana, kada postoji skladna diverzifikacija, neće svi sektori gospodarstva reagirati isto na vanjske cjenovne šokove. Mnogi ekonomisti su propitivali tu činjenicu, posebice jer bi se volatilnošću cijene nafte destabilizirao izvoz. No, korelacije između različitih izvora rente su uobičajeno male. To pokazuje još jedan zanimljiv slučaj iz Indokine. Najveći izvoznik nafte i prirodnog plina u regiji je Malezija. Ova je zemlja desetljećima pod vlašću jedne stranke, ali je ujedno jedna od najstabilnijih zemalja svijeta, prepoznata kao turističko odredište i kao zemlja s razvijenom diverzifikacijom gospodarstva. Posljedično, u Maleziji je izvršen tek jedan državni udar, za razliku od trajno nestabilnog susjednog Tajlanda. Podjednaki slučaj je Srednjoafrička republika, koja je stalno u ciklusima kratkoročnih diktatura, dok je naftom bogati Gabon zemlja koja je imala samo tri predsjednika od svog osamostaljenja. Uz to, Srednjoafrička republika ne samo da nema naftu, nego nema niti infrastrukturu, što onemogućava ulaganja i uništava svaku priliku popravka životnog blagostanja.
Stanje je jasno - nafta i prirodni plin učvršćuju autokracije spram i demokratskih i drugih autokratskih skupina u zemlji. Ujedno mogu kupovati vojnu potporu, smanjuju mogućnosti vojnog udara i ekstremističke pobune, i onemogućavaju smjenu elita. Na taj način, nafta i plin produžuju život autoritarnih režima. Može se sagledati samo poveznica Sjedinjenih Američkih Država i Saudijske Arabije pa da se uvidi koliko samoproglašena velika demokracija podupire održavanje totalitarne monarhije, a sve zbog fosilnog goriva. Pad potražnje za saudijskom naftom, međutim, ostavlja autokrate u Rijadu u teškoj poziciji, do te mjere da mora početi razmišljati o rasprodaji dijela državne naftne kompanije, legla financija za autokratsku vlast obitelji al-Saud. Samo posjedovanje nafte ne uzrokuje diktaturu, naravno (ne možemo reći da je zemlja poput Norveške autokracija), ali u autokratskim zemljama stvara ograničenje demokratizaciji i sprječava nove diktatore od preuzimanja vlasti, a ne demokratske oporbene pokrete koji nemaju financijsku rentijersku sposobnost.
Ta nemogućnost promjene vlasti ujedno se dokazuje u važnosti autoritarnih institucija. Evolutivna demokratizacija je moguća kroz tranziciju zakonodavnih i izvršnih državnih institucija, a one su sagrađene tako da onemogućavaju takvu tranziciju. U tim zemljama je država najveći i glavni poslodavac, birokracija je uglavnom neučinkovita i ovisi o korupciji, a civilno društvo ne postoji čak ni u tragovima. Lokalni zakoni onemogućavaju stranim kompanijama nezavisno djelovanje, a samo državljanstvo postaje donekle financijskom dobiti. Zemlje gdje država skrbi o svojim građanima do razine da se građani ne okrenu protiv vlasti ujedno su zemlje gdje su vlastodršci legitimni u očima građana. Time se može objasniti dosadašnja stabilnost vlasti u Kuvajtu, Omanu, Kataru, Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Ujedinjenim arapskim emiratima, Maroku, a ujedno objašnjava zašto dolazi do trzavica u Bahreinu, Libiji, Sudanu i drugim državama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
