Vozimo se skučenim kombijem uz vinograde od čije se loze čini svjetski poznati armenski konjak, u kojemu su uživali i pobjednici Drugog svjetskog rata na susretu u Jalti. Cesta kojom se vozimo puna je zakrpa i pokušavamo se glavama oduprijeti o strop kombija. Istovremeno, ova cesta je arterija koja spaja sjever i jug Armenije, odnosno samo dvije granice koje su otvorene: duža granična linija odvaja Armeniju od Gruzije na sjeveru zemlje, a malena granica na jugu se dijeli s Islamskom Republikom Iran. Najveći dio pograničnog područja, onog s Azerbajdžanom i Turskom, zatvoren je. U to smo se i sami uvjerili, došavši na kružni tok u mjestu Jerash. Ako se krene ravno, stiže se ubrzo do kraja ceste, nakon čega se stere pustoš prema Nahičevanu, pokrajini koja je fizički odvojena od Azerbajdžana iako pripada toj južnokavkaskoj državi.
Ulijevo se nastavlja put prema vinorodnom području Areni, dok je desno lokalna željeznička postaja i cesta koja vidljivo vodi ravno u zid. Sagradili su ga združenim snagama Turci i Kurdi, kako bi i fizički odvojili Armence od svoje povijesne domovine. Zid je i na strani Nahičevana, a njega su sagradili Armenci kako bi zaštitili ovu prometnu žilu kucavicu od snajperista s druge strane. Zid je i dalje tamo, pa smo se pitali jesu li pripremili zaštitne prsluke ako slučajno dođe do pucnjave. Na Kavkazu, naime, ništa nije nemoguće. Tako je došlo do kratkotrajnog rata 2016. godine, kada je u četiri dana u travnju poginulo 350 ljudi i vojnika. Sukob je nastao kada su azerske snage pokušale vratiti područje Gorskog Karabaha (ili Artsaha, kako ga zovu Armenci) koji je i dalje pod upravom Armenije, iako formalno spada u teritorij Azerbajdžana. Nakon samo četiri dana, azerske trupe su se povukle. 
Iako smo pili konjak Ararat, uz mnoga druga armenska vina i jeli fenomenalnu hranu te se osvjedočili da se doista radi o skrivenoj enogastronomskoj tajni Kavkaza, sam Ararat nismo vidjeli osim u obrisima. Kasna jesen dovodi sumaglice na armensku visoravan, pa zubato sunce, koje se pojavljuje u punom sjaju na nebu, ne pomaže u širokim vidicima. Inače se iz Jerevana i uz granicu s Turskom u svoj svojoj veličini pojavljuje planina Ararat, simbol Armenije koja se diči imenom Noine zemlje. Ironija je u tome što Armenci ne mogu doprijeti do svoje mitske planine. Nalazi se 32 kilometara od granice, u Turskoj.
Planina je pala u turske ruke nakon kratkotrajnog tursko-armenskog rata 1920., a onda je 1921. godine Lenjin pristao na zadržavanje Ararata u turskim rukama. Iz manastira Hor Virap, gdje je sveti Grigorije Iluminator i službeno 309. godine stvorio prvu kršćansku državu na svijetu, vidi se grandiozna planina na koju se od 2004. mogu popeti i planinarski entuzijasti, ali s posebnom vizom za Ararat. Ovo je, naime, i dalje militarizirana zona, a vizu ne mogu dobiti državljani Armenije ili bilo tko nosi armensko ime ili prezime. 
Ovaj zemljopisni opis i dalje je vrlo važan za svakodnevan politički život u Armeniji. U glavnom gradu Jerevanu, prijestolnici širokih bulevara i velikih trgova, s gotovo pariškom atmosferom, nalaze se i ostaci sovjetske grandioznosti. Umjesto kipa Lenjina, u Parku Pobjede nalazi se sada 51 metar visok kip Majka Armenija (Majr Hajastan) koja sa sabljom u ruci čuva domovinu od bilo koga tko bi mogao napasti Armeniju. Oštrica sablje je okrenuta prema Azerbajdžanu, a oči prema Turskoj, što jasno govori o složenoj armenskoj geopolitici. Ona štiti, ne napada, kažu nam domaćini, dok s njezina postolja uživamo u predivnom pogledu na Jerevan.
S južne strane jerevanske kotline još je jedno brdašce gdje se nalazi spomen-područje Cicernakaberd i Armenski muzej genocida, bolni podsjetnik na sustavno masovno ubojstvo 1,5 milijuna Armenaca od 1914. do 1923. godine u današnjoj Turskoj, kada su Turci i Kurdi etnički očistili istočnu Tursku od Armenaca, Asiraca i Grka. Svi ovi čimbenici i dalje su iznimno važni u armenskoj politici, no čekanje na ispravljanje nepravde dovelo je do velike međunarodne blokade Armenije. 
Narod je ustao protiv takvog stanja 2018. godine. Armenska revolucija 2018. (koja je u Armeniji najčešće poznata kao #MeržirSeržin (što znači "odbacite Serža") bila je niz antivladinih prosvjeda u Armeniji od travnja do svibnja 2018. koje su organizirale različite političke i građanske skupine na čelu s predsjednikom parlamenta Nikolom Pašinijanom (koji je ujedno šef stranke Civilnog ugovora). Protesti i marševi odvijali su se u početku kao odgovor na treći uzastopni mandat Serža Sargsijana kao najmoćnije figure armenske vlade, a kasnije i protiv vlade pod kontrolom Republikanske stranke uopće. Pašinijan je ustanak proglasio baršunastom revolucijom.
Održani su novi izbori na kojima je Pašinijan pobijedio. Sargsijan trenutačno živi u predgradu Jerevana i čini se kao da je zaboravljen, bez neke naznake da će biti suđen zbog korupcije ili uzurpacije vlasti. Toliko se toga promijenilo u Armeniji od baršunaste revolucije u travnju 2018! A tako malo su te promjene zasad vidljivo utjecale na njezinu vanjsku politiku i geostratešku orijentaciju. Međutim, snažna odlučnost da postane ozbiljan faktor regionalnog razvoja, želja da se iz neupadljivog perifernog prolaznika pretvore u respektabilan predmet međunarodnih odnosa sa sve vidljivijom namjerom da budu vođeni ponovno otkrivenim državnim ili nacionalnim interesima, čine novu Armeniju bitno drugačijom od svog nespektakularnog lika u posljednjih dvadeset godina. Ono što je još važnije, na pozadini brzih tektonskih promjena globalne ravnoteže snaga i s lokaliziranom potragom Armenije da se krene u sveobuhvatnu društvenu obnovu od travnja 2018. godine, revitalizirana nacija bi konačno mogla početi doživljavati nepoznati luksuz slobodnog izbora o svojoj budućnosti. To se događa prvi put u mnogim stoljećima.
Tijekom posljednjih 20 godina, duboko utemeljeni instinkt za samoočuvanje pomogao je Armeniji da izbjegne i iskoristi sukob interesa velikih igrača na Južnom Kavkazu. Umjesto toga, Armenija je imala koristi od rijetkih trenutaka, kada su ti interesi bili u relativnom skladu. To nije samo moto armenske vanjske politike, već i priroda nacionalnog karaktera Armenije da uvijek održava višestruke veze s ostatkom svijeta. Zakon klatna regulirao je orijentaciju nacionalnog identiteta. Armenija je u ključnim vremenima bila vođena zapadnjačkim vrijednostima - kao i tijekom prve baršunaste revolucije 1988., demokratskih reformi ranih 90-ih i njezina vođenja sukoba tijekom travnja 2016. u Gorskom Karabahu, kada je u pitanju samo postojanje njenog naroda. Kako se život vraća u normalu, ležerni privid udobnosti vratio se na scenu.
I osjeti se na ulicama Jerevana. Sveučilišta su puna mladih ljudi koji su odjednom poželjeli ostati u Armeniji, graditi novu zemlju s dobrim obrazovanjem iz inozemstva. Bogata i mnogobrojna armenska dijaspora počela je ponovno davati novac zemlji. Naširoko se razgovara o odnosima s Rusijom, Gruzijom, Ukrajinom i Iranom. U sjeni velike geopolitike, oni vide novu orijentaciju zemlje, a sveučilišni profesori s kojima sam imao prilike pričati u Jerevanu mi govore kako se mogu očekivati neočekivani koraci kao što su inicijative za ozbiljnim i dalekosežnim razgovorima s Azerbajdžanom i Turskom. Mnogo entuzijazma vidim u mladim zaposlenicima vlade, koji su donedavno imali dva slabo plaćena posla i čekali da završe studij kako bi se uputili u neku zapadnoeuropsku zemlju ili Rusiju. Suprotno svim očekivanjima, Sargsijan je u studenom 2017. godine potpisao Sveobuhvatni i prošireni ugovor o partnerstvu s Europskom unijom, a istovremeno je Armenija pojačala svoje sudjelovanje u Euroazijskoj uniji. Očito su Armenci znatno mudriji od svojih sjevernih susjeda Gruzijaca i ne žele držati sva jaja u istoj košari.
Jesu li Armenci prestar narod da bi postali mali, ali važan čimbenik u modernoj geopolitici? Je li Armenija premlada država koja bi mogla diplomacijom nadići dva goruća pitanja na svom vanjskopolitičkom programu - rješavanju Karabaškog sukoba i uspostavljanju normalnih odnosa sa susjednom Turskom? Mogu li pozitivne veze kršćanske Armenije s Iranom i višestoljetno iskustvo da žive u skladu s muslimanskim narodima preokrenuti pogled na svijet koji se mijenja? Hoće li se zemljopisni zastoj na kraju pretvoriti u geopolitičko raskrižje s potencijalom za usklađivanje konkurentskih interesa regionalnih i nadregionalnih aktera? Da li bi "osveta" armenske geografije konačno popuštala pravu na održavanje države i odlučnost da se slobodno odluči za svoju budućnost? Bi li poslijerevolucionarna "izravna" demokracija i sustava upravljanja Armenijom ojačala njezinu ulogu u multilateralnoj diplomaciji i pregovorima o konačnom statusu Nagorno Karabagha? Bi li bez presedana, inovativna uključenost mlađe generacije i upotreba društvenih mreža i napredne tehnologije u mirnom prijenosu moći tijekom događanja u travnju 2018. učinili Armeniju uzor za zemlje u tranziciji? To su pitanja koja su me zanimala tijekom posjeta Armeniji, a o čemu će biti riječi u idućim dijelovima ove reportaže iz Armenije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
