Povodom nedavne Putinove kolumne u njemačkom listu Die Zeit argumentirali smo kako je ideja ruskog predsjednika za "prostor suradnje od Atlantika do Pacifika" jedino izvediva u slučaju da Europa pristane na takav aranžman, ali za to će prvotno biti potrebno odobrenje SAD-a (vidi: Prostor suradnje i sigurnosti od Atlantika do Pacifika: Putin ne odustaje od svoje vizije, ali zašto ovog puta misli da je može i ostvariti?). No, nakon iznenađujuće "smirenog" susreta između Putina i Bidena u Ženevi puno opcija se otvaraju, barem potencijalno. Nadalje, Bidenovo iznenadno popuštanje oko projekta Sjeverni tok 2 također se može interpretirati kao "otvaranje prozora" oprezne mogućnosti.
Danas pak imamo jednu novu, vrlo zanimljivu situaciju koja se direktno nadovezuje na tu priču. Naime, dvoje najutjecajnijih lidera Europske unije - njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron - sugerirali su kako žele oporavak odnosa između Europe i Rusije. Nije baš da to nazivaju "resetom" u odnosima - jer već i ovaj mali nagovještaj oporavka u odnosima nailazi na žestoki otpor nekih članica - ali je svejedno korak naprijed.
Za vrijeme današnjeg summita lidera EU u Bruxellesu francuski predsjednik Emmanuel Macron poručio je kako je bitno pokrenuti "zahtjevni dijalog" s Rusijom kako bi se u tom procesu "zaštitili interesi Europljana". Očekivano, pritom je spomenuo nedavni susret Bidena i Putina u Ženevi i činjenicu da su tada lideri Rusije i SAD-a također konstatirali kako unatoč razlikama postoje određeni prostori na kojima Rusija i SAD mogu i trebaju surađivati.
Drugim riječima, Europa - ili barem dio nje - registrirao je signal iz SAD-a kojeg su interpretirali kao svojevrsnu nepisanu dozvolu da se smije približiti Moskvi, do određene razine, dakako.
Tom pozivu za unapređenje odnosa između Europe i Rusije pridružila se i dugogodišnja njemačka kancelarka Angela Merkel koja ove godine odlazi u političku mirovinu - i samim time može malo otvorenije iznositi neke stavove bez straha od posljedica.
Za vrijeme sastanka Merkel je poručila: "Prema mom mišljenju, mi kao EU moramo tražiti direktan kontakt s Rusijom i ruskim predsjednikom". Pritom se i ona osvrnula na nedavni susret Bidena s Putinom. "Nije dovoljno da samo američki predsjednik Joe Biden razgovara s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Ja njihov susret svakako pozdravljam, ali i Europska unija mora kreirati format za razgovore ovdje... Jer nema drugog načina da se riješe konflikti".
Dan prije ovih izjava nešto o ovim planovima već su iz svojih izvora načuli u listu The Financial Times te su objavili kako se naročito Merkel zalaže za stvaranjem formata po uzoru na sastanak Biden-Putin u Ženevi. Jasno, iako će je neki brzo prozvati za "preblagi stav" prema Putinu (baš kao što su i dan nakon Ženeve, zapravo već i na samoj press konferenciji, prozvali Bidena), ovdje se zaista i radi o europskim (samim time i njemačkim) interesima, a ne nekakvom "podilaženju Kremlju".
Europa je itekako upoznata s činjenicom da SAD od njih prečesto traži interesno žrtvovanje dok sami igraju drugačiju igru i uvijek polaze od vlastitih (ekonomskih) interesa (vidi: Prijatelji po mazutu i jeftina predstava za naivnu Europu: Američki uvoz ruske nafte je na rekordnim razinama, uvoze je čak više nego iz Saudijske Arabije, zašto?). No, Europa je i dalje u političko-ekonomskom stisku Washingtona i nema previše manevarskog prostora iako i unutar EU-a svakako imamo jedan određeni diverzitet.
Zapravo mogli bismo reći da postoji nekoliko "vrsta" EU članica kad govorimo o odnosu prema Rusiji. Dvije vodeće, Njemačka i Francuska, žele otprilike isto što i Rusija - predvidljiv odnos, na jednoj "srdačnoj distanci", realizaciju ekonomskih interesa. Zatim imamo zemlje koje su "prkosne" i kreću prema odnosu s Rusijom bez obzira što znaju da će biti kažnjavane zbog toga - primjer je recimo Mađarska (a i određeni kadrovi u Češkoj i Slovačkoj, iako je tu situacija dosta kompliciranija). Zašto Mađarska to čini, zbog "ljubavi" prema Rusiji? Naravno da ne. Kao što i znamo, povijest rusko-mađarskih odnosa je sve samo ne idealna! Budimpešta, točnije Orban, izračunali su da im se takva suradnja isplati, u doslovnom smislu, čak i kad se odbiju neminovna kažnjavanja.
Zatim imamo skupinu zemalja koje bi rado krenule mađarskim putem ekonomskih interesa, ali im se kazne čine prevelike. Tu imamo zemlje poput Austrije, Slovenije, ali i Hrvatske. Možda djelomično čak i Italije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
