Kad je izgledalo da rat u Ukrajini ide loše po Rusiju, u vrijeme dok je ukrajinska vojska uspješno izvela munjevitu ofenzivu u Harkovu, a zatim su Rusi bili prisiljeni napustiti i Herson, mnogi su alarmantno tvrdili kako je Rusija tad zapravo najopasnija, dok gubi. Spominjalo se tako i mogućnost uporabe nuklearnog oružja na prostoru Ukrajine, par tjedana se o tome pisalo toliko intenzivno kao da će rat postati nuklearan jako brzo (bilo uporabom taktičkog nuklearnog oružja ili drugog). U međuvremenu se situacija promijenila i danas se mnogi slažu da je Ukrajina ta koja gubi rat.
Većina, kao i sam Kijev, reći će da je to zbog obustave američke pomoći koja je trajno zapela u internom konfliktu američkog Kongresa, no valja podsjetiti i kako je došlo do toga - američka (republikanska zapravo) blokada direktna je posljedica vrlo glasno najavljivane i u konačnici potpuno neuspješne ukrajinske protuofenzive koja se trebala dogoditi prošle godine. Dogodila se, ali je u potpunosti bila neuspješna, a tada je Ukrajina primala maksimalnu potporu Amerike. Stvoren je stoga prešutni konsenzus da ni uz najveću potporu ukrajinske snage neće biti u stanju probiti ruske linije pa je samim nepotrebno dalje izdvajati tolika sredstva. Ne misle svi tako, dakako, ali oni koji se protive takvom narativu tek moraju pokazati što nude kao alternativu.
No, danas se vraćamo na tu pretpostavku da je suparnik koji gubi samim time jer gubi ujedno i opasniji, radikalniji, spreman na ekstremnije poteze. Rečeno je da je Rusija takva dok gubi, što svakako ima smisla, no zašto onda ne bi isto vrijedilo i za Ukrajinu?
Rusija je, očekivano, već prihvatila takav narativ pa sad tvrde kako je Ukrajina stajala iza terorističkog napada u okolici Moskve, jednog od najvećih u povijesti moderne Rusije. Gotovo svakog dana ruski mediji i dužnosnici tvrde da su pronašli nove dokaze koji upućuju ili na odgovornost Kijeva, njihovih partnera, a najčešće svih njih zajedno u zavjeri. No, što god Rusija pronašla teško da će izvan Rusije moći vrijediti puno jer nemoguće je očekivati da bi se ruske istrage, Rusije koja je sudionik u sukobu, mogle tretirati kao objektivne. Povrh toga ni sami dokazi nisu odveć "teški". I nekoliko tjedana nakon poznato je tek da se napad dogodio i da je netko od ruskih neprijatelja želio zadati takav udarac, ali je li to zaista bio Kijev ili je neka ekstremistička skupina odlučila "iskoristiti gužvu", bit će naprosto nemoguće sa sigurnošću provjeriti. Nije moguće otpisati čak ni scenarij u kojem bi ruske službe orkestrirale takvo što da im posluži kao argument za znatno veću eskalaciju rata, iako taj scenarij počinje s vremenom blijedjeti upravo zbog činjenice da iz ruskih istraga ne stiže ništa značajno - da zaista jesu pokrenuli "napad pod lažnom zastavom" zasigurno bi imali nešto spremno i za dan(e) poslije, nekakav naizgled nepobitan dokaz koji bi potkrijepio takav diabolični plan.
Ukrajina koja gubi je pak Ukrajina koja je neminovno sumnjiva jer gubitak u ratu poput ovog povlači sa sobom i puno očajničkih tendencija. Rat u Ukrajini vrlo brzo se postavio na onu poziciju koja mu ne dozvoljava previše ni razmišljanja o kompromisnom rješenju. Sva pomoć koja je poslana Ukrajini, a to je jedna gigantska operacija, stigla je s oznakom "Rusija ne smije pobijediti". Ako je to imperativ, i ako je nemoguće zamisliti čak ni kraj sukoba u kojem nitko ne pobjeđuje i ne gubi u totalnosti, to svakako otvara vrata očajničkim i radikalnim idejama.
Terorizam protiv ruskih civila bio bi čin očaja, ali što bi se istim zapravo postiglo? Osveta radi osvete? Čin apsolutne mržnje i gnjeva? Sam potez ne bi imao neku dublju svrhu, a ni "pozitivne" posljedice po Ukrajinu, jer čak i čin očaja zahtjeva promišljanje o konkretnom ishodu. Zato taj napad sve više izgleda kao nešto što su voljne bile izvesti terorističke skupine, možda uz kakvu obavještajnu pomoć ruskih neprijatelja, nije isključeno, ali također jako teško za neosporno potvrditi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
