Od 1. siječnja rusko vojno područje Sjeverne flote je djelotvorno. Peti vojni okrug pokriva sjeverni dio Rusije, uključujući otoke Arktičkog oceana. Stvaranje okruga još je jedan korak u provedbi arktičke politike Rusije i pokazuje da kroz projekciju moći želi dodatno ojačati svoj položaj najjače države u ovoj regiji.
Vojna oblast Sjeverne flote (NFMD) nova je organizacijska jedinica unutar zapovjedne strukture Oružanih snaga Rusije. Njezin teritorij uključuje Republiku Komi, Arhangelsku i Murmansku oblast, Nenetski autonomni okrug i otoke u Arktičkom oceanu. Prije toga, Zajedničko strateško zapovjedništvo flote upravljalo je dijelom oružanih snaga smještenih na ovom području (mornarica, pomorska avijacija, obalne snage i protuzračna obrana), dok je ostatak još uvijek bio pod zapovjedništvom zapadnog vojnog distrikta. Stvaranje NFMD-a preuređuje zapovjedni sustav. To također povećava stupanj integracije i interoperabilnosti postrojbi smještenih u četiri federalna entiteta u novom vojnom distriktu, a značit će i pojednostavljenje financiranja jedinica smještenih na ovom području, zajedno s bržim razvojem vojnih sposobnosti. Uz to, povećanjem statusa Sjeverne flote na vojnu oblast značajno se proširuje opseg neovisnosti, zahvaljujući čemu će biti lakše koristiti svoje resurse u vojnim operacijama na Arktiku.
Sjeverna flota ima oko osamdeset brodova (što uključuje i podmornice), od kojih je nekoliko trenutno u fazi obnove. U narednim godinama treba se pojaviti desetak novih jedinica. Brodovi Sjeverne flote također imaju najveći potencijal nuklearnog odvraćanja među ruskim flotama i flotilima. Sjeverna flota također uključuje dvije arktičke mehanizirane brigade - brigadu morske i obalne obrane - i 45. ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Sjeverna flota također ima jedinice za suzbijanje sabotaže i elektroničkog ratovanja. Posljednjih godina opremljeni su sustavima S-350, S-400 i Pantsir-S. Štoviše, brodovi Sjeverne flote testirali su hipersonične krstareće rakete Cirkon (u NATO-ovoj klasifikaciji to su sustavi SS-N-33). Proširena je i mreža vojnih baza duž obale Arktičkog oceana. Zbog specifičnosti okruga, najvažnija komponenta bit će mornarica, protuzračne obrane i postrojbe za rani napad.
Stvaranje novog vojnog okruga je u skladu s Ruskom strategijom razvoja Arktika do 2035. godine, kao i Pomorskom doktrinom iz 2015. godine. Oba važna dokumenta pretpostavljaju razvoj ruskih vojnih sposobnosti u Arktičkom oceanu. Cilj Rusije je osigurati svoj Sjeverni bok, uključujući Sjeverni morski put. Stvaranje okruga pokazuje da se Rusija odnosi prema regiji Arktika kao strateški važnoj za njezinu sigurnost (uključujući ekonomsku) i kao prema drugom važnom mjestu za međunarodno natjecanje, posebno sa zemljama NATO-a. Aktivnosti potonjeg, poput vježbi ili razvoja vojnog potencijala, u arktičkoj regiji Rusija smatra značajnom prijetnjom. Prema ruskom mišljenju, prisutnost ruskih oružanih snaga na Arktiku također je ključna za rješavanje svih budućih sporova povezanih s iskorištavanjem resursa na kontinentalnom pojasu. Štoviše, Rusija želi potvrditi i ojačati svoj status najjače države na Arktiku.
Arktička regija je ruska baza resursa i njezin će značaj samo rasti. Već 2017. godine kopneni resursi Arktika činili su 17 posto ruske proizvodnje nafte i 90 posto proizvodnje prirodnog plina. Najveće ruske tvrtke djeluju na poluotocima Jamal i Gidan te na arktičkom kontinentalnom pojasu, a značaj Arktika za ruski naftni i plinski sektor naglašen je u ruskoj strategiji za Arktik za 2008. godinu i u drugim strateškim dokumentima. Prema američkom geološkom zavodu, na Arktiku se procjenjuje da postoji 30 posto neotkrivenog plina na svijetu i 13 posto neotkrivene nafte. U budućnosti će značaj ruskih potraživanja na kontinentalnom pojasu rasti kako njeni kopneni resursi opadaju. S tako velikim izgledima za priobalne rezervate, Rusija proširuje svoja teritorijalna potraživanja na Arktiku, poput Lomonosovljevog grebena, za koji kaže da je dio ruskog kontinentalnog šelfa. Ako se ruska tvrdnja održi, greben bi Rusiji omogućio pristup rezervi koja se procjenjuje na 5 milijardi tona nafte i plina. Lomonosovljev greben proteže se sjevernim polom između arhipelaga novosibirskih otoka Rusije, Grenlanda i kanadskog otoka Ellesmere. Rusija već godinama pokušava dokazati svoju tvrdnju u UN-u o suverenom pravu na taj teritorij. Međutim, Rusija ne može biti sigurna u uspjeh jer Kanada i Danska također imaju teritorijalne pretenzije na greben.
Unatoč velikom potencijalu rezervi energetskih izvora, Rusija je imala poteškoća s njihovim iskorištavanjem. Među preprekama s kojima se suočava su sankcije koje su uvele Europska Unija i Sjedinjene Države koje ograničavaju pristup Rusije tehnologiji bušenja. Kao rezultat toga, Rusija mora zamijeniti zapadnu tehnologiju vlastitom ili tražiti zamjenu u inozemstvu. Štoviše, ruske tvrtke nemaju potrebno iskustvo u offshore radu u tako teškom okruženju i moraju surađivati s partnerima s potrebnim know-howom. Ruski zakon ograničava izdavačke dozvole za rad na Arktiku na državne tvrtke s najmanje pet godina iskustva, što zapravo znači da samo Gazprom i Rosnjeft smiju tamo raditi, prisiljavajući druge tvrtke da rade s njima. Posljednjih su godina niske cijene nafte još jedna prepreka, zbog čega je vađenje iz najtežih polja neisplativo.
Rusija se čini dvosmislenom u pristupu Arktiku. Unatoč otvorenosti za suradnju s inozemnim tvrtkama, naglašava (na primjer, u pomorskoj vojnoj doktrini iz 2017.) da je Arktik područje rastućeg rivalstva. Rusija opravdava svoju vojnu prisutnost potrebom da osigura infrastrukturu i resurse. Rusija razvija baze na otocima Kotelnij i Wrangel na Arktiku i razvija ofanzivne sposobnosti u regiji, između ostalih vojnih aktivnosti. Ova militarizacija također je povezana sa sve većom važnošću pomorskog prometa preko Sjeverne morske rute jer ruske vojne snage sudjeluju u akcijama traganja i spašavanja. Rusija bi se također mogla pozvati na sporazum Arktičkog vijeća o suradnji u potrazi i spašavanju na Arktiku jer svakom potpisniku daje odgovornost za određeno područje na Arktiku, a Rusija je odgovorna za najveći dio.
Godinama je ruta bila teška, ako ne i nemoguća za plovidbu, ali klimatske promjene učinile su je privlačnijom trgovačkom rutom jer se led prorijedio i otvorene vode svake sezone dulje traju. Ruta od Europe do istočne Azije (slijedeći rusku arktičku obalu) za trećinu je kraća nego preko Sueskog kanala. Učinkovitost ove rute za brodare, zajedno s proizvodnjom nafte i plina, bit će važna Rusiji daleko u budućnosti. Kako bi osigurala svoje interese u regiji, Rusija razvija svoju flotu nuklearnih ledolomaca (jedina zemlja s takvim brodovima), zajedno s infrastrukturom za punjenje i nosačima LNG-a klase Arktik. Ti brodovi nisu namijenjeni samo za prijevoz ruskog plina - 2017. godine jedan je prevozio LNG iz Norveške u Aziju - već i robe. Rusija predviđa da će se prijevoz tereta preko ove rute povećati sa 10,7 milijuna tona zabilježenih u 2017. na 80 milijuna tona do 2024. To će se djelomično postići povećanjem količine pošiljaka LNG-a. Rusija je 2013. godine napustila Gazpromov monopol na izvoz LNG-a, dopustivši Novateku da izgradi svoj LNG terminal Jamal.
Osnivanje NFMD-a stvara nove izazove zemljama sjevernog boka Saveza - Danskoj, Islandu, Kanadi, Norveškoj i SAD-u, kao i Švedskoj i Finskoj, koje usko surađuju s NATO-om. To također znači, između ostalog, povećanje kapaciteta za zajedničke operacije i koordinaciju između zapovjedništva Sjeverne flote i zapadnog vojnog okruga. Stalnim jačanjem Sjeverne flote, u slučaju sukoba s NATO-om, Rusija proširuje mogućnosti za horizontalnu eskalaciju - uz istodobno provođenje akcija protiv zemalja istočnog i sjevernog boka Saveza.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
