Koronavirus je možda prebacio gotovo sav fokus na sebe zadnjih nekoliko mjeseci, no neka goruća geopolitička pitanja neće zbog toga nestati, štoviše, kako se pandemija bude smirivala tako će ista ponovno postajati sve aktualnija. Naravno, govorimo o situaciji na Bliskom istoku, naročito u Siriji, ali i šire (napetosti u Perzijskom zaljevu ponovno rastu, sukob u Libiji postaje sve neizvjesniji, Izrael se žuri s daljnjim anektiranjem dijelova Zapadne obale...).
Što se trenutačno događa u Siriji? Na samom terenu ništa naročito značajno, ali u pozadini tinjaju prave krize, a jedna od njih je i ona na relaciji Damask-Moskva.
Prošlo je već gotovo cijelo desetljeće otkako je buknuo rat u Siriji, a Rusija se od gotovo samog početka stavila u zaštitu Damaska, prvo politički (vjerojatno i logistički), a kasnije i direktno vojnom intervencijom uz odobrenje sirijskih vlasti. Ruski vojni angažman preokrenuo je tijek rata u kritičnom trenutku, doveo do raspada ISIL-a, obnove sirijske vojske koja je oslobodila gotovo sav teritorij - ne do kraja, te planove blokirala je Turska s kojom se Rusija opako morala diplomatski "potući" ne bi li situaciju u sjeverozapadnoj provinciji Idlib barem stabilizirali. Erdogan nije htio popustiti, a Rusija nije htjela eskalirati do te mjere da izbije sukob na teren (onaj između turske i sirijske vojske već je izbijao).
Prostor Idliba stoga se sada može promatrati kao "zamrznuti sukob", a što se tiče Rusije može upravo tako i ostati (iskustvo iz Donbasa?). Što se pak Damaska tiče, to je nedopustivo. I to dolazi do prvog većeg prijepora između saveznika. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad možda jest ostavio dojam državnika blagog tona i velike smirenosti, ali isto tako pokazao je kako od svojih načela i planova ne odustaje. Njegov stav je jasan, doslovno od prvog dana - dobiti rat i osloboditi zemlju u potpunosti.
Rusiji se to baš ne sviđa, to Assadovo ustrajanje na potpunoj pobjedi za njih je problematično iz više razloga. Kao prvo, kada bi mu išli to omogućavati morali bi se poprilično "zamjeriti" Turskoj, a Turska je Rusiji još uvijek itekako zanimljiva u širim geopolitičkim preslagivanjima. Kao drugo, Rusiji je već pomalo dosta financiranja oslobođenja Sirije i sada bi, umjesto daljnjih vojnih operacija, htjeli vidjeti što će od svog angažmana dobiti zauzvrat?
Za početak Rusija želi da se Damask posve reorijentira s vojnog puta prema civilnom s naglaskom na obnovu ratom razrušene zemlje. Naravno, Rusija očekuje, mogli bismo reći s pravom, da će u toj obnovi biti posla i za nju, odnosno da će post-ratna Sirija biti prostor na koji mogu računati politički, geopolitički, ekonomski i vojno-strateški. Što se same obnove tiče, Rusija može biti bitna, ali ne i ključna - i Rusiji je jasno da ona nema tog novca. Imaju ga pak bogate petromonarhije Zaljeva, ali dovesti njih u Siriju neće biti lako (iako UAE obnovom odnosa s Damaskom pokazuje da je spreman). U svakom slučaju, obnovljena Sirija, njoj lojalna Sirija, svakako je u ruskom interesu.
No, kako smo neki dan pisali i o slučaju Winstona Churhilla za vrijeme Drugog svjetskog rata, nije lako ratnog lidera tek tako prebaciti natrag u civilnog organizatora. Bashar al-Assad možda je rat dočekao još uvijek donekle "zelen" kada je riječ o vođenju zemlje, ali danas, desetljeće kasnije, naučio je puno, prije svega o tome kako se zemlja brani i kako se ratuje. Nakon toliko vremena postao je "stručnjak" za to područje i radije bi odradio posao do kraja nego da se upušta u obnovu zemlje dok se Al-Qaeda u Idlibu priprema na "drugi val".
Razumljiva je njegova pozicija, razumiju je i u Moskvi, ali Moskva u ovom slučaju ipak gleda prvo na vlastiti interes, a to je nešto što će Rusiji u narednom periodu biti poprilično bitno. Virus Rusiji nije nanio veliku ljudsku štetu, ali bi ekonomske posljedice mogle biti velike (dugački period niske cijene nafte uvijek je za Rusiju težak period).
Jasno, u ovakvoj situaciji napetosti su velike, a to se sada osjeća i na odnosu Moskva-Damask. I nije to nešto novo. Rusija je svjesna da nije jedina koja se natječe za post-ratnu Siriju. Tu je i Iran u suradnji s libanonskim Hezbollahom koji bi mogao postati glavni faktor utjecaja u vremenu koje dolazi, a ne Moskva. I trebaju biti Rusi zabrinuti jer Irance se nipošto ne može podcjenjivati - uspjeli su polomiti čak i američki utjecaj u Iraku, a u Siriji bit će im još i lakše.
Sve te napetosti između Moskve i Damaska većinom se drže pod tepihom jer nije popularno da se iznose u javnost, to može biti čak i štetno po ruski imidž. No, kada počnu izlaziti u javnost to znači da je kriza već uzela maha, a to se događa upravo ovih dana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
