Počelo je s glasinama tijekom vikenda, zatim su se jučer pojavili i prvi konkretniji medijski izvještaji da su dva ruska "velika" vojna zrakoplova sletjela u vojnu bazu pored Caracasa iskrcavši nekoliko desetaka tona opreme, ali i oko 100 ruskih vojnika. Jutros je stigla i konkretna potvrda iz Venezuele, a prije nekoliko trenutaka i potvrda iz Moskve - u izjavi se navodi: "Ruski specijalci su u Venezueli na temelju vojno-tehničkog sporazuma o suradnji iz 2001. godine i za to nisu potrebna dodatna odobrenja".
Dakle, sada je službeno. Ruska vojska je u Venezueli i "ne treba dodatna odobrenja" - kakva odobrenja, od koga? Možda je to referenca na današnji komentar američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Johna Boltona, koji je poručio kako SAD "neće dozvoliti uplitanje neprijateljskih sila u zapadnu hemisferi". Da, Venezuela jest zapadna hemisfera, Rusija bi se u očima Boltona i njegovog kruga mogla okarakterizirati kao "neprijateljska sila", ali kada već govorimo o stranama svijeta i polaganje prava na iste, zna li Bolton u kojoj hemisferi se nalazi Sirija? Svakako da zna. Ta Sirija se nalazi na oko 8,000 kilometara od američkog kopna, ali i svega oko 600 kilometara od ruske granice. Unatoč tome američka vojska, s definitivno više od 100 vojnika prisutna je u toj Siriji - i to krajnje ilegalno - pa to američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost nimalo ne smeta. No, pojavljivanje ruske vojske pokraj Caracasa, koja je stigla na očiti poziv legitimne venezuelanske vlasti, izaziva opću paniku u Washingtonu. Zašto?
Zato jer bi to mogao biti početak pripreme na još jedan neugodan vanjskopolitički poraz SAD-a, još jedno sprečavanje implementacije njihove politike "smjene režima".
Rusija, čini se, uči od slučaja do slučaja. U slučaju Libije nisu uopće djelovali, u slučaju Sirije stigli su godinu dana nakon SAD-a, a sada u slučaju Venezuele možda su odlučili da bi valjalo preduhitriti situaciju koja se već zakotrljala, stići prije tih toliko spominjanih "opcija na stolu".
Ruski predsjednik Vladimir Putin i pokojni venezuelanski predsjednik Hugo Chavez u Caracasu 2010. godine (izvor: kremlin.ru)
Sam plan smjene režima u Venezueli naišao je na, može se slobodno reći, konkretne "probleme u izvedbi". Mjesec ožujak polako se bliži kraju, a predsjedničku palaču Miraflores tzv. samoproglašeni predsjednik Juan Guaido može gledati samo na slikama. Štoviše, čini se kako su Madurove vlasti zadnjih dana također počele provoditi "aktivnije" suzbijanje operacije koja se ne može nazvati nikako drugačije nego pokušaj državnog udara i to uhićenjem jednog od najbližih Guaidovih savjetnika (Roberto Marrero). Jasno, to je bilo ispipavanje reakcije, što domaće opozicije što sada već njihovih krovnih upravljača u Washingtonu. Poslana je poruka - Guaido može biti idući. Iz SAD-a su, očekivano, zaprijetili kako to neće dozvoliti, a taman negdje u to vrijeme stižu i prve informacije o iskrcavanju ruskih snaga.
Kada je eskalacija u Venezueli krenula, odnosno kada je na površinu izbacila Juana Guaida koji se 23. siječnja proglasio "predsjednikom", turski predsjednik Erdogan, koji je sam preživio pokušaj još ozbiljnijeg državnog udara u ljeto 2016. (koji je možda isto bio bar donekle u režiji SAD-a, naravno ne tako očito kao u Venezueli, poručio je venezuelanskom predsjedniku: "Brate Maduro, izdrži, ostani čvrst, mi smo uz tebe!". Dakako, Maduro nipošto ne bi trebao slijediti Erdoganov recept za odbacivanje državnog udara po svim točkama jer on uključuje masovni progon dužnih i nedužnih, no u isto vrijeme sasvim je legitiman stav da Maduro pokuša zaustaviti državni udar - naročito kada postoje nepobitni dokazi da je taj državni udar orkestriran izvana.
Američka opozicija predsjedniku Trumpu od početka nastoji mandat učiniti nelegitimnim tvrdeći kako je postojao određeni "dosluh" s Rusijom (što je nakon dvije godine sada demantirala Muellerova istraga). Dakle, samo pretpostavke vanjskog utjecaja (kojeg je u slučaju Trumpa vjerojatno bilo, ali ne iz Rusije...) su već dovoljne da se dovodi u pitanje legitimitet predsjednika. Po kojem to onda ključu Juan Guaido ikako može uopće biti smatran legitimnim kada je SAD otvoreno radi na uklanjanju Madura i postavljanju svog čovjeka na vlast? Riječ je o krajnjoj hipokriziji - možda čak ne toliko i SAD-a, jer oni na kraju krajeva i jesu "napadači" u ovoj priči, već onih zemalja koje su s tolikom lakoćom Guaida proglasile "predsjednikom" (u prvom redu znatan dio EU zemalja).
Valja istaknuti, no hipokriziji u međunarodnim odnosima nipošto se ne treba čuditi pošto je ista već postala pravilo.
Pošto se pravdu očito ne može dočekati, idući poželjni tijek djelovanje je poraziti nepravdu. U ovom slučaju to predstavlja potrebu nanošenja poraza projektu smjene režima u Caracasu jer kao i u prethodnim pričama - kada situacija dođe do ove razine više centralno pitanje i nije "zaslužuje li ta vlast biti smijenjena?", već u prvi plan dolazi obrana međunarodnog poretka i zakona, sistema u kojem jedna velika sila nema pravo rušiti po svijetu koga poželi - to pravo u svakoj zemlji ima samo narod te zemlje, pa tako i u Venezueli, ali SAD tu nema što tražiti. Vrijedi li onda isto i za Rusiju? Svakako - ali trenutak je presudan u determiniranju je li Rusija ovdje u prekršaju ili u funkciji pomagača. Naime, ruska vojska ne stiže kako bi gušila anti-Maduro prosvjednike po Caracasu (to je nešto čime se bavio SSSR po Budimpešti i Pragu, ali ne bi bilo fer komparirati potpuno SSSR i Rusiju samo zato što im je sjedište Moskva!). Ruska pojačana potpora za vlasti u Caracasu stiže u trenutku dok SAD vrlo otvoreno najavljuje uporabu sile protiv Venezuele, bilo direktno, bilo putem posrednika, recimo Kolumbije ili Brazila (zašto je Bolsonaro toliko pohitao u sjedište CIA-e?).
U svakom slučaju, američki plan - ne ide po planu, i to je dobro. Trump možda to ne zna, ali to je dobro i za njega jer ako pokrene intervenciju u Venezueli može se oprostiti s osvajanjem drugog mandata pošto je velik broj Amerikanaca birao baš njega zato što je djelovao kao manje pro-ratni huškač od druge opcije!
Da smjena režima u Caracasu ne ide po planu već naslućuju i neki u Washingtonu i nikako im nije drago zbog toga. Primjerice, kolumnist Tom Rogan u listu The Washington Examiner po ovom pitanju prije par dana je zapisao: "Predsjednik Trump mora hitno odgovoriti na Madurovo uhićenje šefa glavnog stožera privremenog predsjednika Juana Guaida, Robertoa Marreroa. Ukoliko dozvoli da njegova retorika postane veća od njegovih poteza onda će Trumpova administracija predati stratešku inicijativu Maduru. Zadnjih tjedana vidjeli smo kako niz američkih dužnosnika, od državnog tajnika Mikea Pompea do šefa za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, traži novu žestoku akciju protiv Madura. No, predsjednik Donald Trump i kolumbijski predsjednik Ivan Duque ne žele prigrliti ove odvažnije akcije, opiru se tome. Posljedice su jasne: Maduro zadržava vlast, Guaido ne uspijeva zadobiti veću potporu venezuelanske vojske, a patnja naroda Venezuele se nastavlja".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
