Počelo je s glasinama tijekom vikenda, zatim su se jučer pojavili i prvi konkretniji medijski izvještaji da su dva ruska "velika" vojna zrakoplova sletjela u vojnu bazu pored Caracasa iskrcavši nekoliko desetaka tona opreme, ali i oko 100 ruskih vojnika. Jutros je stigla i konkretna potvrda iz Venezuele, a prije nekoliko trenutaka i potvrda iz Moskve - u izjavi se navodi: "Ruski specijalci su u Venezueli na temelju vojno-tehničkog sporazuma o suradnji iz 2001. godine i za to nisu potrebna dodatna odobrenja".
Dakle, sada je službeno. Ruska vojska je u Venezueli i "ne treba dodatna odobrenja" - kakva odobrenja, od koga? Možda je to referenca na današnji komentar američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Johna Boltona, koji je poručio kako SAD "neće dozvoliti uplitanje neprijateljskih sila u zapadnu hemisferi". Da, Venezuela jest zapadna hemisfera, Rusija bi se u očima Boltona i njegovog kruga mogla okarakterizirati kao "neprijateljska sila", ali kada već govorimo o stranama svijeta i polaganje prava na iste, zna li Bolton u kojoj hemisferi se nalazi Sirija? Svakako da zna. Ta Sirija se nalazi na oko 8,000 kilometara od američkog kopna, ali i svega oko 600 kilometara od ruske granice. Unatoč tome američka vojska, s definitivno više od 100 vojnika prisutna je u toj Siriji - i to krajnje ilegalno - pa to američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost nimalo ne smeta. No, pojavljivanje ruske vojske pokraj Caracasa, koja je stigla na očiti poziv legitimne venezuelanske vlasti, izaziva opću paniku u Washingtonu. Zašto?
Zato jer bi to mogao biti početak pripreme na još jedan neugodan vanjskopolitički poraz SAD-a, još jedno sprečavanje implementacije njihove politike "smjene režima".
Rusija, čini se, uči od slučaja do slučaja. U slučaju Libije nisu uopće djelovali, u slučaju Sirije stigli su godinu dana nakon SAD-a, a sada u slučaju Venezuele možda su odlučili da bi valjalo preduhitriti situaciju koja se već zakotrljala, stići prije tih toliko spominjanih "opcija na stolu".
Ruski predsjednik Vladimir Putin i pokojni venezuelanski predsjednik Hugo Chavez u Caracasu 2010. godine (izvor: kremlin.ru)
Sam plan smjene režima u Venezueli naišao je na, može se slobodno reći, konkretne "probleme u izvedbi". Mjesec ožujak polako se bliži kraju, a predsjedničku palaču Miraflores tzv. samoproglašeni predsjednik Juan Guaido može gledati samo na slikama. Štoviše, čini se kako su Madurove vlasti zadnjih dana također počele provoditi "aktivnije" suzbijanje operacije koja se ne može nazvati nikako drugačije nego pokušaj državnog udara i to uhićenjem jednog od najbližih Guaidovih savjetnika (Roberto Marrero). Jasno, to je bilo ispipavanje reakcije, što domaće opozicije što sada već njihovih krovnih upravljača u Washingtonu. Poslana je poruka - Guaido može biti idući. Iz SAD-a su, očekivano, zaprijetili kako to neće dozvoliti, a taman negdje u to vrijeme stižu i prve informacije o iskrcavanju ruskih snaga.
Kada je eskalacija u Venezueli krenula, odnosno kada je na površinu izbacila Juana Guaida koji se 23. siječnja proglasio "predsjednikom", turski predsjednik Erdogan, koji je sam preživio pokušaj još ozbiljnijeg državnog udara u ljeto 2016. (koji je možda isto bio bar donekle u režiji SAD-a, naravno ne tako očito kao u Venezueli, poručio je venezuelanskom predsjedniku: "Brate Maduro, izdrži, ostani čvrst, mi smo uz tebe!". Dakako, Maduro nipošto ne bi trebao slijediti Erdoganov recept za odbacivanje državnog udara po svim točkama jer on uključuje masovni progon dužnih i nedužnih, no u isto vrijeme sasvim je legitiman stav da Maduro pokuša zaustaviti državni udar - naročito kada postoje nepobitni dokazi da je taj državni udar orkestriran izvana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
