Prije nešto više od godinu dana američki reporter i kolumnist James Kirchick, autor knjige "Kraj Europe: Diktatori, demagozi i dolazak mračnog doba", dao si je popriličan trud te je u opsežnom tekstu za list Politico obrazložio kako, zašto i na koje načine ruski predsjednik Vladimir Putin želi demontirati Europsku uniju, kao i cijeli "Zapadni svijet".
Riječ je o podužem nizu paragrafa gdje se nastoji uspostaviti teorija kako iza gotovo svake političke snage koja nije na liniji vrlo specifičnih karakteristika liberalne demokracije mora stajati, kao svemoćni majstor lutaka, upravo ruski predsjednik. Argumentira se kako je Kremlj spreman surađivati s bilo kojom političkom frakcijom koja se uklapa u njihov širi projekt "revizionističkih ciljeva".
Konačni cilj ruske politike? Slomiti Zapad, počevši s lomljenjem Europske unije. S kojim ciljem? Širenjem ruske sfere utjecaja na zemlje gdje je ruski, odnosno sovjetski, utjecaj bio snažan ili potpun. Ideološki pak riječ je o križarskom ratu protiv liberalne demokracije koju bi, tvrdi se, trebala valjda zamijeniti neliberalna demokracija.
Već tu neke stvari počinju ulaziti u domenu kontradikcija. Naime, ako je ruski cilj borba protiv liberalne demokracije, ne bi li onda svoja prijateljstva gradili isključivo s protivnicima takve ideje? To bi imalo smisla, no prateći rusku politiku stječe se jedan drugačiji dojam, da nije ona ta koja bira kontakte, susrete i partnere, već se pojavljuje tamo gdje postoji otvoreni prostor, a u današnje vrijeme takvog prostora je relativno malo.
Kada primjerice njemačka kancelarka Angela Merkel, koja svakako nije protivnik liberalne demokracije, želi malo pojačati neke poslovne projekte s Rusijom, primjerice Sjeverni tok 2, brzo se za nju pronalazi vremena u Moskvi, Sočiju, gdje god treba, a i Putin će se ekspresno pojaviti u Berlinu da bi s dugogodišnjom kancelarkom obavio konkretne razgovore, ne da bi banuo u sjedište AfD-a ili takvo što.
Kada smo kod AfD-a, njemačke desničarske stranke u snažnom usponu, tvrdi se kako iza njih također "stoji Rusija". Tvrdnje ne iznenađuju, ne zato što su eventualno točne (nisu), već zato što je apsolutno nemoguće u današnjoj Europi imati pokret, stranku ili neki drugi politički entitet u kontradikciji s etabliranim pravilnicima, a da isti ne bude proglašen ruskom agenturom.
AfD nije iznimka. Njemačka državna novinska agencija Deutsche Welle prenosi u svibnju ove godine kako su članovi AfD-a 2017. putovali u Rusiju, "s ruskim novcem", na misterioznu donatorsku večeru. Privatnim zrakoplovom u Rusiji su bili bivša liderica AfD-a, Frauke Petry, njezin suprug Marcus Pretzell, te još jedan zastupnik AfD-a, Julian Flak.
Norbert Röttgen iz stranke CDU zatražio je pojašnjenje te je sugerirao kako je putovanje koštalo oko 25,000 €. Pretzell je pak istaknuo kako to nije bilo službeno putovanje. Tko je točno platio za njihovo putovanje, nije otkriveno, no njemački mediji zaključili su kako je ovo veliki dokazni materijal da iza cijelog AfD-a zapravo stoji - Rusija.
Tko je i s kojom svrhom trojac pozvao u Rusiju, nije poznato, no može biti riječ o bilo kakvoj skupini njihovog svjetonazora. Ako i jest potrošeno 25,000 €, što nije potvrđeno, teško da je to novac koji može preokrenuti situaciju u Njemačkoj. U svakom slučaju govorimo o mizernim "poticajima" ako to uspoređujemo primjerice s američkim organizacijama i think-tankovima koji godišnje vjerojatno izdvajaju milijune i milijune USD za transport istomišljenika koji sudjeluju u gala večerama i eventima političke prirode.
No, unatoč tome, zastupnik iz njemačke stranke Zelenih, Omid Nouripour, ovako je reagirao na spomenuto otkriće: "Ovo je prvi puta da je javno otkrivena veza između Rusije i AfD-a, nešto u što smo sve ovo vrijeme sumnjali. Ovo je fatalno, šokantno. AfD je produžetak Putinove ruke u njemačkom parlamentu".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
