Malo koja zemlja na svijetu može se pohvaliti da ima iznimno dobre odnose s najvećim svjetskim silama, Rusijom i SAD-om, u trenutku dok se njih dvije nalaze u procesu sve većeg raspada međusobnih odnosa. Jedna od rijetkih članica takvog kluba je Izrael, a upravo u Izraelu tijekom dva prethodna dana održani su sigurnosni pregovori na kojima su sudjelovali čelni ljudi nacionalne sigurnosti Rusije, SAD-a i Izraela. Ključne teme bile su Sirija i Iran, a danas ćemo govoriti o prvoj te o potencijalnim ishodima ove tragične priče.
Da bismo pak u potpunosti razumjeli trenutačne ruske stavove, ali i dileme, samu Rusiju treba staviti u aktualan kontekst međunarodnih odnosa jer upravo on će možda uvelike odrediti kako će i što Rusija odabrati za sirijsku završnicu.
Gotovo sve zemlje svijeta shvaćaju da se globalnim odnosima u vrijeme zaoštravanja moraju svrstati u potpunosti na jednu stranu te da ne smiju previše isticati drugačije stavove. Dakako, kada govorimo o Zapadnom svijetu, točnije o Europi, ona bespogovorno drži američku stranu. Odnosi između Europe i Rusije uvelike su svedeni na sam minimum, a ritam tih odnosa diktira se iz Washingtona. Privatno se pak zna da ti stavovi kod brojnih europskih državnika nisu nužno "autentični", no malo tko je voljan ići kontra javno isticanog puta. Primjerice, kada su se Rusiji uvodile brojne sankcije sve EU članice digle su ruku, čak i one za koje je jasno da to čine nevoljko. U slučaju pak velike Skripal afere dogodio se masovni progon ruskih diplomata iz gotovo svih europskih zemalja i to prije nego su ikakvi konkretni dokazi predstavljeni od strane Britanije koji bi ukazivali na eventualnu rusku državnu odgovornost.
Zahlađenje odnosa s Rusijom nastupilo je s krizom u Ukrajini, a ta kriza uvelike je i stvorena kako bi se između Rusije i Zapadnog svijeta mogla podići jedna nova željezna zavjesa. Daleko od toga da su odnosi prije izbijanja Ukrajinske krize bili idilični, nisu, ali su bili pragmatični i konkretni, bazirani na obostranim interesima. Potreba ponovnog podizanja "zavjese" svakako ne proizlazi iz Rusije već od strane onih koji u Rusiji vide ponovno ojačanog međunarodnog igrača kojeg se ne smije pustiti da ponovno počne preuzimati moć i utjecaj. Rusija je u tom smislu zaista postala "problem" u trenutku kada je odlučila da će biti kočnica prema dugom nizu američkih projekata "smjene režima". Naravno, u Moskvi je mnogima postalo jasno da ta američka politika, režim po režim, neminovno na kraju vodi i do Kremlja gdje Washingtonu također trebaju "ljudi na koje mogu računati". Govoreći pak o nizu, on je postao popriličan – teško je zapravo naći jednu "revoluciju" u 21. stoljeću koja na ovaj ili onaj način u sebi nema "narančastih" nijansi. Dakako, pritom mislimo na profesionalno odrađivanje "smjene režima", taktiku koja koristi aktivizam, medije, vanjsko financiranje, diplomatske pritiske itd. Na taj način SAD je uredio "po svom" niz zemalja Europe i Bliskog istoka. Očekivano, krenulo se s lakšim ciljevima da bi se postepeno "podizala letvica" – kada su došli do jedne Libije letvica je već bila toliko visoka da one isprobane taktike više nisu mogle dati željezni rezultat pa se dodala nova: direktna vojna agresija.
Rusija je u potpunosti propustila učiniti bilo što konkretno da bi se spriječila smjena režima u Libiji, odnosno NATO vojna agresija predvođena SAD-om koja je 2011. sravnila dobar dio zemlje, dovela do brutalnog smaknuća dugogodišnjeg predsjednika Moammara Gaddafija te ostavila zemlju u permanentnom kaosu koji traje i danas. Možda Rusi nisu bili svjesni da je već stiglo vrijeme kada su i vojne opcije na stolu – nešto u tom stilu kasnije su i komentirali tadašnji ruski predsjednik Dmitrij Medvjedev i premijer Vladimir Putin (danas u ponovno obrnutim funkcijama). U svakom slučaju, te 2011. Rusija ja saznala kako stvari stoje i da je krenula doba smjena režima uporabom vojnog intervencionizma. Iduća na meti bila je Sirija. U Kremlju je svima sada jasno da je to još svega 2 koraka od Moskve – uz pretpostavku da nakon Sirije kreće prvo američki udar na Iran. Stoga su odlučili da baš u Siriji moraju zaustaviti novi američki projekt smjene režima, jer ako ga uspiju zaustaviti tamo možda će zaustaviti i cijeli niz, odnosno put neće jednog dana voditi do Moskve. I tako je, tada, Rusija postala "problem", pošto je postala kočnica po pitanju američkih planova.
Što Rusija mora učiniti da bi ovdje zaustavili taj niz? Spriječiti smjenu režima, dakako. A to znači što? Spriječiti SAD da sruše dugogodišnjeg sirijskog predsjednika Bashara al-Assada s vlasti. Taj čovjek u tom trenutku postao je nešto puno više od predsjednika zemlje koju se nastoji destabilizirati izvana, postao je simbol sraza između SAD-a i Rusije jer SAD je poručio (tadašnji predsjednik Barack Obama) kako "Assad mora otići", a te njegove riječi uzimale su se kao zakon, presuda koja se više ne može mijenjati – i cijeli Washingtonu lojalan svijet, koji uključuje gotovo cijelu Europu, ponavljao je jednu te istu mantru godinama: "Assad mora otići, Assad mora otići"… Dakako, za Rusiju to znači da im je cilj sada jasan – Assad mora ostati. Iako, ako se obrati pažnja, Rusija zapravo nikada nije nešto takvo izustila javno. Sve ove godine Rusija aktivno podupire Damask, Assada, sirijsku vojsku, ali niti jednom se nisu javno obvezali čuvati Assada na vlasti. Zašto? Nekoliko je razloga. Kao prvo, Assad živi takav život da mu svaki dan može biti zadnji – kada se pola svijeta urotilo protiv njega uvijek postoji vjerojatnost da ako već ne bude srušen u klasičnom smislu onda možda postane žrtva atentata. U takvom slučaju, bez obzira na koji način se Assada živog ili mrtvog uklonilo s vlasti, Rusija je potpuni gubitnik u onom prosto jednostavnom smislu da su se obvezali čuvati Assada na vlasti, a on je srušen – no, zato se nisu niti obvezali. To je prvi razlog.
Drugi razlog je taj da, ako požele, oni mogu odrediti Assadovu sudbinu – drugim riječima, umjesto da SAD može odrediti kada će Assad otići, to će moći Rusija. Ali zašto bi Rusija u bilo kojem slučaju poticala Assadov odlazak? Zar ne bi to bilo kao da priznaju vlastiti poraz, odnosno da sebi uskrate pobjedu omogućavajući ispunjenje Obamine "Assad mora otići" mantre? No, ne gledaju na tu situaciju nužno baš tako svi u Moskvi. Nekima se u vrhu ruske vlasti jako sviđa ideja da Rusija od cijele ove situacije maksimalno profitira i to na način da ne samo da zadrži Siriju kao bliskog saveznika već i da implementira svoj utjecaj u širu regiju, čak i u zemlje koje su uložile ogromne napore ne bi li srušili tog istog Assada s vlasti.
Takav scenarij ide otprilike ovako – za Moskvu Assad je tek jedna osoba, vrh brijega koji se zove sirijska država, a ispod njega su brojni drugi vladajući politički rangovi, institucije, vojska… Pretpostavka je da ta država će biti i ostati ruski saveznik, bitno da je ona kao opća struktura očuvana, a Assad na kraju priče je tek jedan čovjek. Dakako, važan čovjek, naročito u smislu velikog geopolitičkog cjenkanja. Dakle, ruski utjecaj u Siriji je zacementiran, i za to su se i vojno izborili. Pošto je sada tako mogli bi (barem tako misle određeni krugovi u Moskvi) dobiti popriličnu naklonost Assadovih neprijatelja kada bi - eliminirali Assada. Naravno, ne na neki grub način tipa da mu zaprijete već da ga uklone na jedan "graciozan" način, da se povuče časno, kao ratni pobjednik… ali da se povuče. E sad, u takvom hipotetskom scenariju, nije li to svejedno opet ishod na temelju kojeg bi Amerikanci mogli reći "poručili smo da mora otići i evo, otišao je"? Baš i ne, ako bi se sve odigralo na način da se ta tranzicija odradi kao primjerice nedavno u Kazahstanu gdje je dugogodišnji predsjednik Nursultan Nazarbajev "dostojanstveno" sišao s vlasti (i usput odmah dobio da se glavni grad nazove po njemu!).
Za koga bi Rusija, ako bi, izrežirala takav scenarij? Za nekoliko zemalja s kojima očito želi razvijati dobre odnose – za Tursku, Izrael i Saudijsku Arabiju. Sve redom bile bi zahvalne Rusiji jer Rusija je na kraju, a ne SAD, riješila da Assad ode. Naravno da zvuči poprilično nadrealno i "uvrnuto", ali to nije nemoguć scenarij. Ovih dana ruski predsjednik je komentirajući odnos prema Siriji poručio kako nitko ne može poljuljati to savezništvo, ali u isto vrijeme dao je nagovijestiti kako je Rusija spremna "razgovarati" o mogućoj političkoj tranziciji u Siriji. U prijevodu "politička tranzicija u Siriji" u ruskom izdanju znači "sistem ostaje, Assad može otići, ali ne posramljeno". Neto geopolitička dobit? Zadržavanje utjecaja u Siriji, jačanje ruskog utjecaja u Turskoj, Izraelu, Saudijskoj Arabiji…
Možda je to tek iluzija, ali od takve mogućnost Rusija nikada nije odustala – zato nikada ni nije jasno i nedvosmisleno zagovarala čvrsti ostanak Assada na vlasti (za razliku recimo od Irana). Jučer i prekjučer u Jeruzalemu održani su sastanci najviših dužnosnika iz sektora nacionalne sigurnosti Izraela, SAD-a i Rusije. Jedna od glavnih tema bila je Sirija. O čemu su sve razgovarala trojica, nije poznato, no poznato jest da, tako barem tvrde, imaju konsenzus oko Sirije. Je li ovo uvertira upravo u ovdje spominjani hipotetski scenarij? Mogla bi biti. No, Rusija bi se mogla jako prevariti po pitanju ishoda istog – umjesto zamišljene neto geopolitičke dobiti mogli bi profitirati puno manje. Prvo će im Trump reći da je on zaslužan za odlazak Assada, Izraelci će reći da je to tek početak i da onu svoju taktiku (vojne napade na Siriju) neće mijenjati sve dok se iranske snage od tamo ne povuku, a Erdogan, iako oslabljen nakon gubitka Istanbula, hvalit će se kako je de-facto pripojio Idlib Turskoj. Na kraju bi jedina "bilanca" ovog scenarija bila ona najtragičnija – više stotina tisuća mrtvih u Siriji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
