U regionalnim nadmetanjima Irana i Saudijske Arabije posljednjih se godinu, dvije pozornost usmjerava i prema manjinama unutar samih tih država. Tako se ukazuje na represiju nad šijitskim stanovništvom u naftom bogatoj Istočnoj provinciji Saudijske Arabije, kao i na stanje Arapa u također naftom bogatoj iranskoj provinciji Huzestan.
Prema panarapskim ideolozima, stalno se zaboravlja na pet milijuna Arapa koji navodno teško preživljavaju u Arapima napučenoj regiji koja graniči s Irakom i Perzijskim zaljevom, kojega panarapski nacionalisti zovu Arabijskim zaljevom. Zbog toga se poziva na separatizam i oslobađanje Arapa od iranske države koja koristi razne načine diskriminacije protiv arapskog stanovništva.
Mnogi nacionalisti smatraju da je ova iranska provincija, koja se prije zvala Arabestan, bila autonomna regija pod upravom Šejha Hazala bin Džabera, čija je obitelj vladala područjem gotovo stotinu godina. Huzestan ili Arabestan je odvojen od iranske matice gorskim lancem Zagros, a kad je šah Reza Han Pahlavi 1925. proveo centralizaciju zemlje, i ovaj naftom i plinom bogat kraj došao je pod veći perzijski utjecaj.
Ta pojednostavljena priča nije sasvim točna. Prije svega, Huzestan se sastoji od raznih etničkih skupina, među kojima su Arapi zapravo u manjini. Ovdje su stoljećima živjeli Bahtijari, Arapi, Kaškai, Perzijanci i Armenci. Proučavatelji manjinskih zajednica na svijetu smatraju da Arapi u Huzestanu doživljavaju diskriminaciju, iako su većinom šijitski muslimani.
Velika većina Arapa se bračno miješa s Perzijancima, turkijskim narodima i Lorima koji također žive u provinciji. Također, nije cijeli Huzestan bio autonomni emirat prije Pahlavijeve vladavine. Današnji Huzestan bio je podijeljen na zapadni dio, koji se zvao Arabestan, sa središtem u Ahvazu (zbog čega se Arapi nazivaju Ahvazi), te na istočni dio kojim su vladali bahtijarijski hanovi.
Perzijsko je carstvo prije vladavine Pahlavija bilo vrlo decentralizirano. Kadžarska dinastija je vladala u Teheranu, ali veliki dijelovi zemlje su zapravo bili neovisni pod plemenskim upravama, svojim jezikom i kulturom. Nakon propasti Kadžara i nastanka dinastije Pahlavi, novi šah Reza je krenuo u oštru centralizaciju zemlje i perzijanizaciju.
Time je nastao suvremeni Iran, kao zemlja koja ima snažnu orijentiranost prema građanskom nacionalizmu, s nominalnom perzijskom većinom. Tijekom vremena centralizacija je popustila, a posebno se nakon Islamske revolucije davalo etnička kulturna prava etnički manjinskim narodima.
Lokacija provincije Huzestan na karti Irana Reza Han je imao negativan pristup etničkim autonomijama u Iranu, pa je došao u sukob s mnogima, uključujući ahvaške Arape. Vlast je polako ukidala autonomnu vlast i uvela poreze, što je vodilo 1924. kratkoj pobuni Šejha Hazala, koja je brzo ugušena novim Pahlavijevskim oružanim snagama. Reza Han je ukinuo emirat 1925., zajedno sa svim drugim autonomnim regijama u Iranu. Novi prosvjedi su se dogodili 1925., 1928. i 1940. Područje je dobilo ime Huzestan 1936. Povremeni ustanci i nezadovoljstva nastavljeni su tijekom vlasti Mohamada Šaha Pahlavija. U pedesetima nastajale su arapske separatističke političke stranke kao što su Oslobodilački front Arabestana (1956.), Nacionalni front za oslobođenje Arabestana (1960.), Arapski zaljev (1960.), Oslobodilački front al Ahvaz (1967).
Nakon Islamske revolucije 1979., mnoge pokrajine nastojale su se odvojiti od nove vlasti, koristeći revolucionarne prilike, unatoč činjenici da su mnoge etničke manjine u Iranu sudjelovale u velikim prosvjedima i otporu protiv šahove strahovlade. Ustanici su tražili autonomiju, ali iranske sigurnosne snage su zaustavile ustanak u kratkoj akciji gdje je bilo poginulih na raznim stranama. Od tada se Arapi koriste i terorističkim taktikama. Opsada iranskog veleposlanstva u Londonu 1980. je takav primjer. Na području Huzestana su se vodile najteže bitke Iransko-iračkog rata, što je ostavilo velikog utjecaja na Arape u regiji. Neki su se primirili, dok su drugi postali ogorčeni na svoje arapske susjede koji su ih napadali. Zbog toga je provincija bila mirna više od dvadeset godina.
Ali, propaganda Iranu nesklonih arabijskih zemalja počela je nakon 2000. ciljati na mlađe stanovništvo, koje se ne sjeća prijeratnih i ratnih posljedica. Iz tih zemalja se slijevaju velika financijska sredstva kojima se financiraju arapske organizacije i političke stranke.
Arapi imaju potpuno priznata prava u iranskom ustavu, ali u praksi postoji određena društvena ekskluzija i diskriminacija, posebice u upotrebi arapskog jezika. Pod predsjedničkim mandatom Mohamada Hatamija Arapi su dobili proširena kulturna prava, ali ona su ukinuta u mandatu Mahmuda Ahmadinežada.
Zbog toga je došlo do velikih prosvjeda 2005. u Ahvazu i susjednim gradovima koji su trajali četiri dana. U sukobu s redarstvenicima ubijeno je između 15 i 20 građana, a separatisti su u znak odmazde detonirali niz bombi u Ahvazu i drugim iranskim gradovima. Prosvjedi su ponovno izbili 2011., na obljetnicu nemira u Ahvazu, kao određen odgovor na tzv. Arapsko proljeće u regiji. Opet su trajali četiri dana, te je oko 15 ljudi izgubilo živote. Slijedila su mnogobrojna uhićenja, pa i smrtne kazne.
Arapi imaju različita viđenja situacije. Velik broj arapskih političkih stranaka iz Huzestana djeluju u egzilu i razlikuju se po razini sekularnosti, ideologije, taktike, plemenske pripadnosti i osobnih ambicija. Ne postoji jedinstven front niti jedinstvena huzestanska stranka. Dapače, niti jedna druga etnička manjina u Huzestanu nema svoju političku stranku, ali iranski Arapi imaju predstavnike u iranskom državnom parlamentu (Madžlis).
Ne postoji ni jedinstven stav što jest zapravo njihovo područje. Većina naziva cijelu provinciju al-Ahvaz, iako je samo zapadni dio Huzestana povijesni Arabestan. Neki Arapi smatraju da je Arabestan područje cijele obale Perzijskog zaljeva, sve do Hormuškog tjesnaca. Jedni traže separatizam, drugi autonomiju.
Pitanje je koliko sami Arapi u provinciji podržavaju takve stranke, koje se nalaze u arabijskim zemljama i koje financiraju arabijske i zapadne države. Iranski Arapi pokazali su neviđenu hrabrost i požrtvovnost u Iransko-iračkom ratu u obrani iranske domovine. Davali su potporu svojim etničkim sunarodnjacima šijitske vjeroispovijesti pod Sadamovim režimom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
