Vladimir Putin po prvi put je izabran za ruskog predsjednika sad već poprilično davne 2000. godine. Bio je svijet tada drugačiji, a svakako i Rusija. Vrijeme je to prije terorističkih napada na SAD koji su pokrenuli američke invazije na Afganistan i Irak te tako intenzivno obilježili geopolitiku, ali i daljnje odnose između Moskve i Washingtona. U tim prvim danima i godinama Putinovog mandata odnosi između Rusije i SAD-a, naročito u komparaciji s današnjim, mogli bi se čak nazvati i idiličnima.
Naravno, daleko od toga da su bili idealni, ali SAD je svakako na Rusiju gledao kao na zemlju koja više ne predstavlja onu prijetnju iz vremena Hladnog rata. Štoviše, SAD je u Rusiji vidio novog ekonomskog partnera i novo bitno tržište. Po običan ruski narod to je pak značilo prolazak višegodišnje tzv. "doktrine šoka", odnosno tranzicije sa socijalizma u kapitalizam. Naravno, po samoj prirodi novog sustava jedna mala manjina postala je ekstremno bogata i utjecajna (oligarsi) dok je većina naroda klizila nizbrdo u siromaštvo.
Prvi ruski predsjednik nakon raspada SSSR-a, Boris Jeljcin, bio je uvelike pokretač takve ruske budućnosti i Zapad je bio zadovoljan iako su znali da Boris nije odveć "stabilan" lider. Kada su mu istekla dva mandata došlo je vrijeme da si pronađe nasljednika i njega je pronašao u svom bliskom suradniku, tada (od 1999.) premijeru, 47-godišnjem Vladimiru Putinu.
Kao "odabranik" Kremlja, Putin je s lakoćom osvojio izbore već u prvom krugu dobivši 53.4% glasova. U to vrijeme na Zapadu nitko nije propitkivao jesu li izbori bili "demokratski i fer" - bilo im je drago da je Putin pobijedio, a ne njegov rival, Genadij Žuganov iz Komunističke partije koji je završio na drugom mjestu s 29.5% glasova.
Napeti odnos između Rusije i SAD-a kakav poznajemo danas dolazi zapravo dosta kasnije, otprilike u trenutku kad je Putin "došao na ideju" da je vrijeme za rusku obnovu i da Rusija, iako je sad kapitalistička, neće služiti samo kao interesna zona zapadnim interesima. Napetosti dodatno eskaliraju kad je Rusija prije deset godina počela otvoreno podupirati Siriju (koju je Zapad stavio na listu za "smjenu režima"), a od 2015. i direktno vojno. Dakako, najveća eskalacija se dogodila zbog Ukrajinske krize i ruskog preuzimanja Krima 2014.
Od onda svjedočimo isključivo daljnjem razilaženju i teško je vidjeti povratak u kvazi-idilična vremena. Najviše što se realno može očekivati u pozitivnom smislu je uspostava neke vrste pragmatičnog odnosa, a isti će se vjerojatno realizirati jedino u slučaju da kod SAD-a dođe do daljnjeg slabljenja moći na globalnoj pozornici, čemu ovih dana, nakon povlačenja iz Afganistana, možda i svjedočimo.
No, nakon svih tih godina Putin je i dalje ruski predsjednik, a u praktičnom smislu je na vlasti još od 2000. iako je u periodu između 2008. i 2012. bio premijer dok je predsjednik bio Dmitrij Medvjedev - no apsolutno je jasno da je Medvjedev samo "čuvao stolicu" za Putina i njegov povratak na predsjedničko mjesto.
Danas je Putin pak dodatno učvrstio svoju vlast izmjenom Ustava koja mu omogućava da teoretski bude na vlasti, ako nastavi osvajati izbore, sve do 2036. godine. Vladimir Putin danas ima 68 godina što znači da bi tada imao 83. No, planira li zaista vladati tako dugo?
Činjenica jest da Putinova popularnost u Rusiji više nije što je bila prije kojih 7 ili 8 godina.
Neki smatraju da je vjerojatniji scenarij da će ipak odabrati nasljednika, umjesto da vlada sve do 2036. godine. Iako on sam nikad nije javno spominjao potencijalna imena već godinama se nagađa tko bi to mogao biti. S vremenom imena se mijenjaju, no jedno se već duže vrijeme ističe češće od "konkurencije". Taj potencijalni nasljednik je njegov bliski suradnik, ministar obrane Sergej Šojgu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
