Show ide dalje, ali degradira putem i postaje neodrživ: Mediji su u jednom trenutku odlučili da će ovo biti svijet samo probranih istina, time su stvorili frustriranu opoziciju koja ih je deformirala u nešto neupotrebljivo, opasno i samouništavajuće

Velika panika traje u redovima Demokratske stranke nakon što je Joe Biden prije tjedan dana za vrijeme debate s Trumpom imao vrlo loš nastup. Dio uspaničenih demokrata, a zasigurno i njihovih donatora, sad žele da Biden što prije odstupi, od nominacije, možda čak i od samog predsjedništva, odnosno mandata koji mu traje do siječnja iduće godine. Jasno, postoje pokušaji da se ta panika ne prikaže previše jer poprilično šteti samoj stranci, ali u isto vrijeme kao da traje koordinirana akcija s brojnim pro-demokratskim medijima koji su najmanje godinu dana uporno skrivali Bidenove probleme, a sad otvoreno spominju potrebu za potencijalnom zamjenom (vršeći time pritisak na njega samog, odnosno na one koji ga i dalje podržavaju).

Jednostavno "vrata" su sad otvorena i neke stvari više nisu medijski tabu, a bile su do ne tako davno. Prije točno mjesec dana, 4. lipnja, američki The Wall Street Journal objavio je tekst pod naslovom "Iza zatvorenih vrata, Biden pokazuje znakove pada".

Autori teksta, Annie Linskey i Siobhan Hughes, našli su se na meti žestoke kritike. Pro-demokratski politički komentatori optužili su ih da rade uslugu Trumpu, da potkopavaju Bidenove šanse za pobjedom na izborima u studenom... No, manje od mjesec dana kasnije ispostavilo se da sve što je rečeno u tom tekstu ne samo da "drži vodu" već je situacija po Bidena očito još i gora od toga.

Biden se, podsjetimo, čak tjedan dana pripremao za debatu s Trumpom. Doslovno je uzeo pauzu od svih drugih obaveza kako bi se on i njegov tim mogli fokusirati isključivo na to. Možemo pretpostaviti da je učinjeno sve što se moglo ne bi li Biden odradio posao što je bolje moguće, ali rezultat je ipak bio vrlo poražavajući.

Donald Trump je još 2016. popularizirao termin "fake news" (lažne vijesti) govoreći o medijskoj pristranosti. Danas je postalo jasno da je, što god mislili o njemu, bio u pravu. Medijski su s predumišljajem lagali o Bidenovom stanju, skrivali informacije koje su se gomilale, i to su radili tako dugo se ovaj nije sam razotkrio pred cijelom Amerikom i svijetom. Da nije, da su demokrati nekako uspjeli izbjeći debatu, mediji bi i dalje lagali o njegovom stanju, a "uživo" Bidena bi viđali samo dok priča ispred blesimetra (čak ni tada ne ostavlja uvjerljiv dojam).

Što će pak mediji reći? Hoće li bar pokušati spasiti svoj kredibilitet koji iz godine u godinu pada sve niže? Hoće li se posuti pepelom i priznati da su teško zakazali u svojoj navodnoj zadaći informiranja javnosti?

Osvrnut ćemo se na jedan zanimljiv komentar. Autorica je Jill Abramson , bivša urednica The New York Timesa, možda i najutjecajnijeg medija u Americi (uz The Washington Post).

Ovako ona argumentira situaciju:

Na prvi pogled izgleda kao da Abramson priznaje do koje mjere su mediji zakazali. Svjesna je da se namjerno nije izvještavalo o sve očitijem zdravstvenom stanju predsjednika koji trenutačno ima 81 godinu, a kad bi osvojio drugi mandat trebao bi u Bijeloj kući ostati sve do svoje 86 godine. Ali njena izjava, koja je očito trebala pokazati sposobnost samokritike, sadrži jedan detalj koji možda i ponajbolje pokazuje zašto ljudi sve manje vjeruju medijima - ne samo da im ne vjeruju već ih i smatraju opasnim akterima koji žele dirigirati kako će stvarnost izgledati.

Uočavate li taj detalj? Nalazi se ovdje: "Brinem se da previše novinara nije pokušalo doći do priče jer nisu željeli biti optuženi da su pomogli pri izboru Donalda Trumpa. Shvaćam to".

Dakle, Abramson "shvaća" da se priča o Bidenu trebala izbjegavati kako to ne bi koristilo Trumpu. To je to. To je taj razlog zašto sve šira javnost razumije koliko opasnu ulogu igraju mediji u današnjem svijetu.

Vijesti se filtriraju na način da se podrži agenda, narativ, dominantna politička i/ili društvena i ekonomska ideologija. Sve što bi se na bilo koji način moglo interpretirati kao "materijal" koji bi išao na ruku drugoj strani tretira se kao nešto što se mora maksimalno izbjegavati, cenzurirati, ili - što je često taktički pristup - "zatrpati" pod ostalim vijestima tako da što manji broj čitatelja uopće naiđe na tu informaciju i bude svjestan iste.

To čemu svjedočimo, ta eskalirajuća autocenzura, zapravo je nešto što se u tako izraženoj mjeri prakticira tek u novijem vremenu, a postoji i razlog - makjavelistički je, ali i "valjan" iz perspektive nekog kao što je Jill Abramson.

Naime, stvorila se opozicija. Brojna je, organizirana i ponaša se kao "napeta puška". Opozicija mainstreamu, ona koja često fanatično podržava Donalda Trumpa, organizirana je skoro kao operacija hibridnog ratovanja. Dok mainstream upravlja "planinama" etabliranih medija, opozicija se proširila uzduž i poprijeko svih društvenih medija te dominira na svim platformama. Tamo, ako ne dobije nešto konkretno, krenut će i izmišljati stvari samo da gura naprijed svoj narativ. Ako im se pak "baci" nešto potpisano od strane mainstream medija, to će svaki put dočekati kao "poklon s neba" razvlačeći tu informaciju do maksimuma sebi u korist (nadograđujući je putem kako žele).

U tom smislu raniji WSJ članak, iako iskreno otvara pitanje Bidenove demencije, u isto vrijeme je artiljerija za pro-Trump operaciju koja je često i decentralizirana, čak i autonomna.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.