Odnosi između Rusije i NATO-a u stalnoj su silaznoj putanji, a od nedavno službeno više niti ne postoje otkako je Rusija zatvorila svoju diplomatsku misiju u sjedištu NATO-a u Bruxellesu (nakon što su iz NATO-a izbacili nekoliko ruskih diplomata tvrdeći kako su isti zapravo špijuni). No, ovo nažalost nije najniža točka koju se može dosegnuti na relaciji između Rusije i NATO vojnog saveza, a da bi situacija mogla postati i puno gora sugerira nam nedavno objavljeni NATO-ov "glavni plan" (masterplan) za obranu protiv ruskog napada.
Zapravo same detalje tog plana, razumljivo, ne možemo znati jer su u javnosti objavljene samo neke okvirne karakteristike, ali i ovo što je službeno objavljeno već ukazuje na vrlo opasnu potencijalnu eskalaciju u bliskoj budućnosti te da se NATO na istu sad aktivno priprema.
S jedne strane moglo bi se reći kako se ovakvi planovi kreiraju više iz same NATO-ove potrebe da ostane relevantan, da opravda svrhu vlastitog postojanja (koja je, reći će neki, prestala egzistirati okončanjem Hladnog rata), a ovakve dramatične objave svakako se vrlo dobro koriste i kao argumenti za daljnje naoružavanje i financijsko izdvajanje na naoružanje.
Ne treba uopće podsjećati na to da je industrija oružja i dalje jedna od najunosnijih na svijetu, a da bi se stimulirala takva potražnja obavezno je stvaranje potrebe. Uzmimo Europu za primjer. Unatoč određenim internim kontradikcijama i prijeporima (recimo aktualni sukob između Bruxellesa i Varšave), EU poprilično mirno egzistira već desetljećima te na horizontu nema naznake da bi mogao buknuti oružani sukob (što se nažalost ne može reći za EU periferiju, odnosno Balkan). Postavlja se stoga pitanje - čemu EU zemljama oružje? Oružje po svojoj samoj prirodi može se koristiti samo u dvije svrhe, u svrhu defenzivnih ili ofenzivnih potreba. Pod uvjetom da EU nema namjere napadati druge zemlje po svijetu (barem ne trenutačno), to znači da se naoružanje zemljama EU-a može prodati jedino tako da ih se uvjeri kako im isto treba iz obrambenih razloga. Drugim riječima, potrebna je prijetnja.
Ali prijetnja je ujedno i egzistencijalna potreba vojne industrije. Takvu prijetnju se aktivno nastojalo pronaći na više mjesta. Neko vrijeme se tvrdilo kako bi Europu mogle ugroziti "iranske rakete", a zatim i "nepredvidljivi režim iz Sjeverne Koreje". Jasno, takvu priču nije lako prodati jer nije da Europljani gube san brinući o napadima iz Irana ili Sjeverne Koreje. Ali "ruska prijetnja" je u tom smislu idealna i nezamjenjiva. Na temelju stalno potencirane "ruske prijetnje" počiva ogroman dio vojne industrije koja opskrbljuje zemlje NATO saveza i Europske unije.
U tom kontinuiranom potenciranju NATO sad izlazi sa svojim "glavnim planom" u kojem, iako ne otkriva detalje, spominje neke vrlo uznemirujuće scenarije kao što su nuklearno ratovanje, svemirsko ratovanje, cyber ratovanje i neizostavno "nekonvencionalno ratovanje". Od ovog popisa najviše brine, jasno, ovaj dio koji se odnosi na nuklearnu komponentu.
Kada se spominje nuklearna obrana ili nuklearni konflikt to zvuči kao zastrašivanje, a ne kao nekakva ozbiljna analiza potencijalnih sukoba. Kako je moguće uopće spominjati "nuklearni scenarij" ako znamo da takav scenarij vodi u tzv. uzajamno-osigurano-uništenje? Ili NATO sugerira da je moguće izvesti takav napad bez "uzajamnog uništenja"? Jasno, ako čak i teoretski spominjemo nuklearni sukob u tom slučaju puno gore je nalaziti se u Europi nego s druge strane Atlantika.
U svojoj objavi NATO sve spominje u konceptu "obrane", odnosno navodi kako se novi planovi razvijaju za slučaj ako Rusija krene u napad. Jasno, vremena otvoreno deklarirane agresije su za nama, ali to ne znači da je svijet u kojem živimo sigurniji. Svi govore isključivo o obrani ako obratimo pažnju. Sjeverna Koreja kod svakog novog raketnog testa ističe kako im je jedini cilj braniti zemlju. Isto tvrdi i Iran napominjući kako njihova vojska postoji samo u svrhu obrane. Isto će reći i Izrael, čak i kad prijete napadom na Iran ustvrdit će da je to dio obrane njihove zemlje. Isključivo obranu spominje i Rusija kad je nedavno održala velike vojne vježbe na prostoru Bjelorusije pod nazivom Zapad-2021. I sad NATO, iako spominju nuklearni obračun s Rusijom, "glavni plan" je sastavljen u svrhu "obrane", odnosno što učiniti ako druga strana krene u napad.
Mogli bismo pomalo sarkastično reći da u takvom svijetu gdje svi misle isključivo na obranu mir je zagarantiran. Naravno, to nažalost nije tako.
Osvrnuvši se upravo na ovu tematiku profesor Paul Robinson, sa sveučilišta u Ottawi, podsjetio je u kolumni za RT na koncept tzv. "sigurnosne dileme". Riječ je o jednostavnom geopolitičkom konceptu koji ide otprilike ovako - zemlja A osjeća se ugroženo od zemlje B. Stoga zemlja A odlučuje pojačati svoju vojnu obranu. No, zemlja B, vidjevši da se zemlja A naoružava, sad odlučuje znatno pojačati i svoje oružane kapacitete. U konačnici zemlja A, koja se osjećala ugroženo, sad se osjeća još i ugroženije jer zemlja B vojno se dodatno pojačala - čak i više nego u trenutku kad su se po prvi put od nje osjećali ugroženo!
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
