Neimenovani egipatski dužnosnici potvrdili su u razgovoru za AP kako su egipatski vojni zrakoplovi izveli napade na položaje Islamista u istočnom libijskom gradu Bengazi. Vlasti u Kairu za sada ne žele službeno potvrditi tu informaciju te je opovrgavaju, no sve više izvora sugerira da se Egipat ipak aktivnije uključuje u rat protiv Islamista u Libiji na strani vojske koja je lojalna generalu Khalifi al-Haftaru.
Prije nego pokušamo odgovoriti na pitanje gdje vodi ova nova eskalacija, podsjetimo se na period koji je doveo do ovog trenutka.
Tri godine od brutalne smjene režima u Libiji
Gotovo točno tri godine je prošlo od brutalnog ubojstva libijskog predsjednika Muammara Gaddafija (20. listopada 2011.), a situacija u Libiji je svakim danom sve kaotičnija. Ove tri godine tragedije i kaosa rezultat su i podsjetnik na vojnu agresiju NATO saveza na Libiju. Ironično je, no SAD se danas upravo nalazi u ratu protiv istog fundamentalističkog mentaliteta (ISIL) koji je upravo u Libiji započeo svoj veliki pohod, uz pomoć SAD-a.
Može li danas netko ozbiljan braniti agresiju koja se desila 2011.? Izgleda kako to više nitko ne čini, jedino što se čini je neki oblik ekstremnog revizionizma novije povijesti kada se tu agresiju počinje nazivati "humanitarnom misijom" (o počecima strane vojne agresije u Libiji: Od Bengazija do Kobanija: Ekstremna okrutnost, surovi oportunizam i još neviđena nehumanost moderne vanjske politike).
Nema potrebe nabrajati što je sve pošlo po zlu otkako se silom smjenjivao režim u Libiji - dovoljno je istaknuti kako malo tko ovih dana uopće zna tko vlada tom zemljom i gdje se ta vlada, ako postoji, uopće nalazi. U glavnom gradu, Tripoliju, nisu, a nisu ni u Bengaziju, drugom gradu po veličini. Navodno su parlament, ministarstva i druge državne funkcije razasute po manjim gradovima i selima Libije, bježe od požara do požara, a međunarodna zajednica ponaša se kao da se ovaj prostor još uvijek može nazivati funkcionalnom državom.
Magnituda kaosa neugodna za javnost
U najboljem slučaju, Libijom vlada "Vlada u egzilu na vlastitom teritoriju". Možda se uskoro presele s kopna na kakav američki ratni brod i od tamo nastave glumiti parlament ili štogod.
Stvarnost u Libiji, magnituda tog kaosa, se naravno ne spominje dovoljno, a razumljivo je i zašto. Za sve što se loše danas događa u Libiji (a ovo stanje je ekstremno loše) mogu i trebaju biti odgovorni oni koji su se upustili u suludu vojnu avanturu na sjeveru Afrike 2011. Svima je to jasno, zato se toliko i krije širina tog kaosa, da bi se spasio obraz agresorima. A kada je riječ o agresorima i obrazu, neki od njih kao da ne shvaćaju da im je najbolje po svemu ipak šutjeti, jer sve što bi eventualno mogli reći samo će dodatno naglašavati potpuno suludu odluku o agresiji na Libiju.
Američki predsjednik Barack Obama jedan je od onih koji ne shvaćaju da nema ništa pametnog za reći po pitanju libijske tragedije, pogotovo ne on jer je bio jedan od vodećih izvršitelja te tragedije. Ipak, on je u nedavnom intervjuu izjavio kako je krivac za današnji kaos pokojni Gaddafi jer "nije razvijao državne institucije". Ovo je vjerojatno najlošije opravdanje za vlastitu pogrešku u cijeloj novijoj povijesti vanjskih odnosa.
Priča o nepostojećim institucijama nema nikakve veze sa stvarnošću, a Obama to dobro zna. Libiju su nakon agresije SAD-a i njihovih saveznika poharali radikalni Islamisti, ohrabreni novim velikim promjenama u regiji, tj. dolaskom Islamista na vlast u Egiptu i Tunisu. Libiju se jednostavno zdrobilo kao međuprostor. To ne bi bilo izvedivo bez američke pomoći, nikada ne bi radikali osvojili vlast u Libiji bez vanjske asistencije.
Libija je površinski veća od Egipta, no po broju stanovnika je više nego 14 puta manja (6 milijuna Libijaca naprama 87 milijuna Egipćana).
Ne možemo reći da je "prirodno", ali je sasvim očekivano da će velike promjene u Egiptu neminovno imati ogroman odraz i na Libiju. Muslimanska Braća zagospodarili su Egiptom jašući na valu Arapskog Proljeća, otimajući egipatsku revoluciju iz ruku progresivnih kadrova. Iz još ne sasvim razjašnjivih razloga, Zapadne sile prihvatile su dolazak Islamista kao jedan novi pozitivni zaokret i vjerojatno su se pokušali dodvoriti istima na način da su im "pridodali" Libiju. Na isti način se željelo (možda se još uvijek i želi) Islamistima servirati i Siriju, no to se pokazalo kao preveliki zalogaj.
Rušenje Islamista u Egiptu kao prekretnica
No, prošle godine se desio presudni događaj - Islamisti su srušeni s vlasti u Egiptu. Nova revolucija, više-manje stara vojna vlast. Nema niti najmanje sumnje da je rušenje Mohameda Morsija i Muslimanske Braće bio proizvod jednog ogromnog narodnog ustanka u koji su se uključili deseci milijuna ljudi. Isto tako nema sumnje ni da su cijeli proces pomno pratili, pa donekle i usmjeravali, moćni regionalni akteri.
U rušenju Islamista u Egiptu istaknuo se tadašnji ministar obrane Abdel Fattah al-Sisi koji će kasnije postati predsjednik Egipta na izborima početkom ove godine. Tko je podržavao Sisija, a tko nije? Popis nam otkriva svu kompleksnost bliskoistočnih i širih odnosa - dolazak Sisija pozdravila je u prvom redu Saudijska Arabija (koja je odmah Kairu dala velike količine novca), ali i Sirija, Alžir, pa i Rusija. S druge strane promjena u Kairu bila je veliki udarac za politiku Katara, Turske, a ni Iran nije bio baš zadovoljan rušenjem Morsija.
Nova egipatska vlast, orijentirana oko vojske, krenula je odmah u rat protiv Muslimanske Braće i njihovih pristaša kao i ideološki sličnih skupina. Zapad je bio na drugoj strani, MB je ipak pokret kojem su prije svega dvije godine "servirali" Libiju, pa im sada nikako nije bilo drago gledati kako se taj zaokret, u kojeg su vjerovali i na kojeg su se već pripremili, ruši. No, unatoč znatnom pritisku Zapadnih sila na nove vlasti u Kairu, Sisi nije popustio i odlučio se obračunati s MB-om do kraja, a to je uključivalo i pokolj njihovih sljedbenika, uhićenja i smrtne presude te proglašavanje MB-a terorističkom organizacijom. Zapad tu nije mogao ništa, mogli su samo sjediti i gledati skrštenih ruku kako nova Sisijeva nomenklatura eliminira, pa i fizički, njihove dojučerašnje saveznike koje su predodredili kao kakve nositelje demokratskih promjena.
Ali ovaj novi Egipat, Sisijev Egipat, sada ima svoj anti-terorizam kao ideologiju na kojoj počivaju odrednice nove vlasti. Bilo je stoga jasno da će, prije ili kasnije, Kairo zaključiti da ne može imati nacionalnu sigurnost dok se na zapadnoj granici Egipta nalazi zemlja koja je postala najveći inkubator terorizma u regiji. Egipat neće tolerirati ovakvu Libiju, Libiju koju su u rasulu ostavili njeni agresori.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
