Godinama nakon 1991. ljudi u Europi, pa čak i u Rusiji, govorili su o mogućnosti da Kalinjingrad (njemački Königsberg) postane četvrta baltička republika. Sada postoji novi kandidat za tu čast, Ingrija ili Ingermanland, čiji su stanovnici prvi put prije sto proglasili svoju državnu neovisnost.
Dana 9. srpnja 1919. godine, ingriški aktivisti proglasili su formiranje Republike Sjeverne Ingrije i izabrali privremenu vladu s pretenzijama na veći dio regije između Estonije i Finske koja je sada u Ruskoj Federaciji oko Sankt Petersburga. Ingermanlanderi su jedina etnička skupina koja je podvrgnuta potpunoj deportaciji od strane Sovjeta, a koja još nije rehabilitirana. Svako pozivanje na njih, za razliku od ostalih kažnjenih naroda, zapravo je zabranjeno sve do 1991. godine. Ingermanlanderi se ponekad pomiješaju s Ižorima, ali jedini razlog zbog kojeg se ponekad smatraju povezanim jest da njihova imena potječu od švedskog imena. Ižori su poznati još od kraja 12. stoljeća, kada su bili dio novgorodske države, sve dok u 15. stoljeću nije započeo uspon Moskve. Ižori su zadržali svoj jezik koji je usko povezan s finskim, ali su više ili manje prešli na pravoslavlje. U 17. stoljeću, Šveđani su među njima smjestili dvije etničke skupine: Evremejeve i Savakote, koji su postali preci Ingermanlandera. I oni su govorili finski jezik, ali su ostali odvojeni od Ižora jer su bili luterani. Nakon revolucije 1917. godine živjelo je u ovom području oko 16.000 Ižora i oko 160.000 Ingermanlanda. Osim toga, u Sibiru bilo je oko 1.000 Ingermanlandera koji su prognani nakon 1804. godine.
Ingermanlandci su bili snažno pogođeni porastom nacionalne samosvijesti tijekom ruskog građanskog rata. Zbog svojih veza s Fincima i antisovjetskim bijelim ruskim snagama, Lenjin i boljševici bili su sumnjičavi prema stavovima Ingermanlandaca, koji su živjeli u kompaktnoj masi pokraj Petrograda. U svibnju 1919., boljševici su započeli prisilnu mobilizaciju Ingermanlandera u Crvenu armiju. Kao odgovor na to, Ingermanlanderi su u srpnju 1919. proglasili Republiku Sjevernu Ingriju. Finci su podržali taj napor, ali je u listopadu 1920. Finska sklopila mirovni sporazum s Moskvom. Republika je propala i mnogi njeni pristaše pobjegli su u Finsku. Ostali Ingermanlandi pridružili su se anti-boljševičkoj Bijeloj vojsci generala Judeniča; ali nakon poraza, nastanili su se u Estoniji. Ukupni demografski gubici ovog naroda tijekom ruskog građanskog rata - smrti i iseljavanja - iznosili su oko 50.000 ljudi.
Za Moskvu su Ingermanlanderi bili "nepovoljni ljudi", a sovjetski režim ih je deportirao tijekom nekoliko akcija. Prvi val, koji je odnio 18.000 Ingermanlanda, pogodio ih je u vrijeme kolektivizacije. Drugi, koji se dogodio 1935.-1936., deportirao je još 41.000 ljudi. Osim toga, njih 10.600 osuđeni su kao "finski špijuni" - a 80 posto tih ljudi jednostavno je streljano. Moskva je organizirala planove za deportaciju svih preostalih Ingermanlandera daleko od sjeverne prijestolnice, ali brzina njemačkog napretka 1941. spriječila je Sovjete da to izvedu. Na kraju rata, više od 63.000 Ingermanlandovaca pobjeglo je u Finsku, ali sovjetski pritisak na Helsinki značio je da su "više od 43.000" njih bili prisiljeni vratiti se u SSSR, gdje su mnogi od njih nasilno udaljeni od svojih povijesnih domovina. Kao rezultat tih progona, manje od 25.000 Ingermanlandera sada živi u blizini Peterburga.
Unatoč tom ugnjetavanju ili možda i zbog toga, Ingermanlanderi su artikulirali vlastiti nacionalni pokret. Stvorili su nekoliko internetskih portala, uključujući freeingria.org , ali Moskva je radila na tome da ih ugasi i prisilila svog urednika Pavela Mezerina da emigrira u Litvaniju. Povodom ove obljetnice, Paul Ingrian, kojeg je Moskva prisilila na emigraciju, pozvao je Ingermanlandere da postanu "Četvrta baltička republika", oživljavajući sve atribute nezavisnosti koje su razvili 1919. na temelju povijesne tradicije.
"Republika Sjeverna Ingrija" nalazila se na Karelijskoj prevlaci, na dijelovima današnjih okruga Priozersk i Viborg u Petrogradskoj oblasti i imala je ukupnu površinu od samo 30 četvornih kilometara. Privremena prijestolnica ingrijanske države bilo je "sada već nepostojeće naselje Kirjaskalo. Njezin šef i glavni vojni zapovjednik, Georg Elfvengren imao je izvanrednu karijeru: carski pukovnik iz Finske, kasnije je bio diplomat u Helsinkiju za Demokratsku Republiku Bjelorusiju prije nego što su ga Sovjeti ubili 1927. godine. Finski čelnik Karl Gustaf Mannerheim zamolio je admirala Kolčaka da pruži potporu snagama Ingrije, ali je vođa Bijele armije to odbio. Nije čak bio voljan priznati neovisnost Finske ili Estonije i "nikada nije priznao Ingriju." Unatoč tome, Ingrija je izdržala dvije godine.
Prošle godine Estonija, Latvija i Litva obilježile su stogodišnjicu svoje neovisnosti. Četvrta nezavisna baltička republika mora postati Ingrija, smatraju ovi aktivisti. Za mnoge je to možda neka vrsta fantazije. No, Moskva to shvaća potpuno ozbiljno i posljednjih je mjeseci napala ingrijske aktiviste, blokirala njihovu internetsku stranicu i osudila sva nastojanja da se o događajima iz 1919-1920. priča iz bilo koje perspektive. Iskustvo pokreta Slobodne Ingrije u St. Petersburgu pokazuje da sadašnji pad utjecaja odražava ne samo na postupke ruskih vlasti, nego i vlastite pogreške, uključujući tendenciju da se govori o dugoročnim ciljevima umjesto o neposrednijim i ostvarljivijim.
Ako se ovaj i drugi regionalistički pokreti u Ruskoj Federaciji vrate na pozicije koje su imali prije deset godina i na taj način budu u poziciji da dobiju širu podršku kada to dopuštaju politički uvjeti, Slobodna Ingrija i drugi, morat će se usredotočiti na manje korake umjesto na velike ideje. To je opasno iskušenje među regionalistima, posebno što krivnju za vlastite probleme svaljuju na Moskvu. Državno potiskivanje politike povijesti je svakako glavna prepreka, ali regionalisti se moraju usredotočiti na ono što rade ako žele preživjeti trenutne poteškoće i ponovno procvjetati.
"Uspon i pad" ideje Slobodne Ingrije u posljednjih desetak godina to zorno pokazuje. Rođenje ideje dogodilo se otprilike 2006-2007, kada su se aktivisti počeli pojavljivati na prosvjedima žuto-plavo-crvenom zastavom koju je prije stotinu godina podigla Republika Sjeverna Ingrija. Uspješno su 2009. godine spriječili Gazprom da opustoši gradsko središte izgradnjom masivnog ureda. Pokret Slobodne Ingrije činio se sve jačim, jer ne samo da je privukao više ljudi i pozornosti, nego i zato što je bio dovoljno velik da u njemu ima niz interesnih skupina, podijeljenih među različitim ideološkim i vjerskim skupinama. No, od 2012. godine, a osobito 2014., sve je to manje-više nestalo s obzirom na službene napade.
U ovom desetljeću, vlasti koje su često davale do znanja da Ingermanlandere smatraju "neprijateljima" rasporedile su svoju moć protiv njih. Aktivisti su progonjeni do te mjere da su neki emigrirali ili su jednostavno prestali sudjelovati u aktivnostima Slobodne Ingrije da ne bi pretrpjeli posljedice. Nije iznenađujuće u takvim okolnostima da je velika većina potencijalnih pristaša autonomije preferirala šutjeti o svojim pogledima. Mnogi ljudi ih doživljavaju kao buntovnike. Pokret više ne dobiva pristalice, nego ih gubi. Jedan od odgovora onih koji su ostali vezani za njegove ideje bio je prelazak s politike na kulturu, ali vlasti su zatražile da institucije kao što je Finski institut i crkva Annekirk, okončaju svoju podršku skupini. Očito je da je ova represivna politika vlade imala poguban učinak na pokret, ali sam pokret je napravio temeljne pogreške koje su ga također koštale podrške, kaže on. Ako se želi oporaviti, mora prepoznati te greške i onda vrlo naporno raditi kako bi ih ispravio. Najveća od tih pogrešaka bila je usredotočiti se na ideje i snove o dalekoj budućnosti, s parolama poput "Ingrija nije stranka; Ingrija je zemlja." Taj stav gubi potporu, posebno među mladima koji su bili njegova baza.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
