Na isti način kako je 1054. godine došlo do podjele kršćanstva na rimokatolike i pravoslavce, tako je i Manifest komunističke partije Marksa i Engelsa 1848. godine razdijelio ljevicu na dva nepomirljiva tabora: socijaldemokrate i komuniste. Svaka strana je krenula svojim historijskim razvojem. Komunisti u borbu protiv buržoazije, socijaldemokrati na izbore s buržoazijom, prvo kao nekorisne galamdžije, a poslije kao neophodni faktor održanja kapitalizma.
Samo sedamdeset godina nakon Manifesta u carevini Rusiji, na vlast dolaze komunisti, sovjeti, provodeći pritom društvene reforme bez presedana za ondašnji svijet. Provode se drastične socijalne reforme uvođenjem besplatne zdravstvene zaštite, sistema općeg, obveznog, mirovinskog osiguranja za sve zaposlene, besplatnog školstva na svim razinama, provodi se program masovnog opismenjavanja stanovništva…
Ali ni ekonomske reforme nisu manje revolucionarne: zakonom se ukida kmetstvo i zabranjuje robovski rad (bez novčane naknade) i rad djece, provodi se nacionalizacija financijskog, industrijskog i poljoprivrednog sektora u cilju likvidacije eksploatacije radničke klase, provodi se, prvi put u povijesti, planska industrijalizacija čitave zemlje, uvodi se osmosatno radno vrijeme…
Političke reforme su promijenile lice europskog kontinenta: proklamirano pravo na samopredjeljenje naroda iskoristili su Finci, Estonci, Letonci, Litvanci i Poljaci, a u isti rang s Rusima dovode se neslavenski starosjedilački narodi Sibira, ruskog Dalekog istoka, Središnje Azije i Istočne Europe, uvodi se opće pravo glasa bez spolne, rasne, nacionalne, vjerske ili diskriminacije po imovnskom stanju, jednakost spolova u bračnoj zajednici se uređuje zakonski, vjerske zajednice se odjeljuju od države po ugledu na Francusku revoluciju, i zabranjuje se političko organiziranje po vjerskoj osnovi.
Socijaldemokracija ili tajkunska ljevica
Ovakve promjene bacile su ogromnu, za tadašnji liberalno-kapitalistički Zapad, tamnu sjenu nad europskim kontinentom i stvorile veliku zabrinutost od širenja "opasnih" reformi. Zato je bilo neophodno hitno djelovati. Sovjetska Rusija je napadnuta. U istom stroju, odjednom su se našli dojučerašnji neprijatelji: Britanci, Njemci, Talijani, Japanci, Amerikanci… Kako se nacionalizam, kada su u pitanju "viši interesi" (održanje kapitalizma), brzo baci u stranu i vadi iz naftalina opet u istom cilju!? Ali je velika koalicija izgubila.
U promjenjenim povijesnim okolnostima moralo se nešto uraditi. Buržoazija grozničavo traži političku snagu koja će ekonomske i socijalne zahtjeve radnika pretočiti u realnost, ali da pri tome ne ugroze poredak, jer su se štrajkovi i ustanci nezadovoljnih radnika počeli munjevito umnožavati na Zapadu. Dio europske buržoazije bira fašiste, kao svoju snagu, a njihov izbor nam je donio - svjetski rat. Nordijske elite, međutim, biraju socijaldemokraciju. I zaista, dok je Europa u plamenu, Švedska, prvak u socijaldemokraciji, malo po malo, uvodi reforme koje su u stvari potpuno deformirane.
Eksperiment je kao rezultat dao tzv. državu blagostanja ili socijalnu državu. Ona stoji nasuprot socijalističkoj državi i kao pojam i kao praksa. Uskoro, čitava zapadna Europa nakon Drugog svetskog rata usvaja ovu ideju. I zaista, dokle god su postojali SSSR i Varšavski ugovor, postojalo je i takmičenje između socijalističkog istoka i kapitalističkog socijalnog zapada.
Naprosto se utrkivalo tko će više dati prava sindikatima, tko će više skratiti radno vrijeme i povećati plaće zaposlenima, a besplatno školovanje i zdravstvena zaštita postaju stup socijalne države. Ovu naoko idiličnu sliku mijenjaju 90-te. Sa historijske pozornice silazi SSSR, dok je uvođenje kapitalizma, umesto obećane države blagostanja, mimo očekivanja dovelo do otpuštanja, siromaštva i općeg beznađa na istoku Europe. Zapad se, međutim, nastavlja razvijati i cvjetati. Stvara se i Europska Ekonomska Zajednica, kasnije Europska Unija kao simbol socijalne i pravedne "Nove Europe".
Ispod ove "idilične slike" napretka i zamaha, na svim poljima dešavaju se međutim krupne promjene. Socijaldemokratske vlade počinju govoriti nekim novim, pravoj ljevici nepoznatim, jezikom. Prvo se ističe parola da nema "besplatnog ručka", u prijevodu, sve se treba platiti. Zatim korak po korak, počinju se nagrizati do tada ostvarena prava radnika.
Socijaldemokrati govore, u svojim predizbornim kampanjama, o besplatnom zdravstvu, ali kada odete do liječnika, uvijek se nešto mora platiti, socijaldemokrati su za besplatno školstvo, ali moraju se platiti knjige, ili školarina za one ispod određene crte, ili bolje rečeno, kvote. Država ne zapošljava, tvrdi se, to je protivno tržišnom gospodarstvu, treba samo graditi infrastrukturu?! Pa zar netko može previdjeti umnožavanje birokracije kroz sijaset agencija, direkcija, instituta itd.!
Zaključak se nameće sam. Država zapošljava! Ali umjesto radnih ljudi, stvara masu parazita koja se bavi dužinom i nagibom krastavca na tržnici, mjerenjem stupnja ugroženosti ljudskih prava u preostalim socijalističkim zemljama ili brigom za prava životinja.
S druge strane ideologija infrastrukture ne daje novi proizvod, naprotiv, može proizvesti i dodatni trošak ako se genijalni posao stoljeća ispostavi nerentabilnim, što se prečesto događa. Radnička borba se predstavlja kao lakrdija. S namjerom se prave zakoni po kojima sponzori (tajkuni, bogataši ili buržoazija) produžuju radno vrijeme preko 8 sati dnevno, otpuštaju, provode robovski rad (pod firmom volontiranja – zašto se taj "ručak" ne mora platiti?!) provodi se čak i dječji rad (pod parolom sticanja radnih navika) a da pri tome, nikome ne odgovaraju!
Obzirom da socijalna država počiva na zakonu, a zakoni su skrojeni po mjeri kapitalista oni su zaštićeni kao bijeli medvjedi čak i kada naočigled cijelog društva kradu. Mirovinski sistem se proglašava teretom, te se produžavanjem starosnih granica za odlazak u mirovinu pokušava rasteretiti kronično prazan budžet, a s druge strane, sve više je nezaposlenih mladih ljudi. Ovaj apsurd pokušavaju riješiti povećanjem starosnih granica do mjere da praktično, nitko ne može dočekati starosnu mirovinu. Uvijek su za jeftinu državu, te obožavaju štedjeti na socijalnim davanjima, mirovinama i povećavanje poreza, ali se zato ništa ne uskraćuje državnom aparatu (u državama blagostanja organi represije su uvijek mnogobrojni, dobro plaćeni i naoružani do zuba, jer socijaldemokraciju najbolje pendrek čuva).
Sve pozitivne vrijednosti koju baštini istinska ljevica, socijaldemokrati su izopačili i zloupotrijebili. Sve moguće slobode i prava proklamiraju, ali vješto zaobilaze ekonomske slobode i prava, a bez njih nema jednakosti ljudi u pravima i obavezama. Pod sloganom obrane prava na život, napadaju države koje propisuju i sprovode smrtnu kaznu za korupciju ili trgovinu drogom, te ispada da su narko bosovi i oni koji otimaju od države moralno superiorni. Zaštitu manjinskih prava doveli su do apsurda, stavljajući u rang nacionalne zajednice određene seksualne sklonosti. Ideje Klare Cetkin, Rose Luksemburg i drugih hrabrih, emancipiranih žena, pretočili su u sliku nesretnice koja sjedi u izlogu nizozemskih ulica crvenih fenjera.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
