Tijekom povijesti mnoge su vlasti željele ne samo kratkotrajno vladati sa zapaženijim ili slabijim ostvarenjima već su željele svojim dosezima osigurati si trajno mjesto u povijesti. Štoviše, neki revolucionarni pokreti koji su osvojili vlast poput, boljševika u Rusiji 1917., željeli su "stari svijet" zamijeniti "novim svijetom". Taj novi svijet bio bi bolji, pravedniji, efikasniji, i iznad svega težio bi stvaranju utopije. Boljševici na čelu s Vladimirom Lenjinom odmah po dolasku na vlast u Rusiji željeli su uništiti kapitalizam i njegovo hijerarhijsko društvo klasa kako bi krenuli u realizaciju utopije: prvo kroz izgradnju socijalizma koji bi u konačnici doveo do komunizma - besklasnog i idealnog društva. Svojevrsni raj na zemlji.
Lenjin je vladao sovjetskom Rusijom tek nekoliko prvih kaotičnih godina koje je obilježio građanski rat i napori novog režima da se održi pa zato veliki učenik i "apostol" Marxa nije ostvario velike reforme o kojima je snivao. Dapače, 1921. uveo je Novu ekonomsku politiku (NEP) kojom je sovjetska vlast tolerirala neke oblike kapitalizma. Nakon Lenjinove smrti i učvršćenja vladavine Josifa Staljina krajem dvadesetih, na Lenjinovom učeniku bilo je da nastavi graditi utopiju. Komunistički ciljevi i ciljevi Staljina nisu se odnosili samo na političko i ekonomsko uređenje države već i na stvaranje novog društva. Novo socijalističko društvo podrazumijevalo je i drukčiji i novi izgled zemlje: arhitekture, prometnica, gradova. Spektakularni infrastrukturni projekti Staljinovog SSSR-a uključuju planiranje Palače Sovjeta i obnovu Moskve, stvaranje novih socijalističkih gradova, izgradnju prometnica, blokova stanova, itd.
U prosincu 1922. na Kongresu Komunističke partije SSSR-a, Sergej Kirov objavio je delegatima u prepunom Domu sindikata da će partija sagraditi veličanstvenu novu palaču revolucije - "simbol proleterske moći". Projektiranje zgrade započelo je 1924. nakon Lenjinove smrti, ali je Centralni komitet tek 1930. službeno najavio natječaj za projekt Palače Sovjeta. Na natječaju je sudjelovalo 160 arhitekata, uključujući slavnog modernista Le Corbusiera. 1933. žiri pod vodstvom Vjačeslava Molotova odlučio je da nitko nije pobijedio na natječaju, ali je ekipi koju je vodio ruski arhitekt Boris Mihajlovič Iofan omogućeno da preradi svoj projekt. Staljin je prihvatio njihov projekt za zgradu, nalik na golemi svadbeni kolač, pa su dvije godine kasnije počeli kopati temelje na mjestu srušene katedrale Otkupitelja, u srcu Moskve nedaleko od Kremlja.
Palača Sovjeta trebala je biti najveća zgrada na svijetu, podne površine od 110 000 četvornih metara i visine od 420 metara - viša od tada tek dovršenog Empire State Buildinga u New Yorku. Na njezinoj golemoj osnovi - za beton je prema projektu trebalo potrošiti 16% godišnje proizvodnje cementa u SSSR-u. Bilo je predviđeno šest višeslojnih tornjeva, jedan iznad drugoga. Na vrhu je bio planiran monumentalni kip Lenjina, triput veći od Kipa slobode i visok više od 90 m. Sam lik, s rukom dugom 35 m pruženom prema nebu i prstima dugim 6 m, trebao se vidjeti s daljine od 60-ak km. Do pretjerano velikog ulaza trebala je kroz samo središte Moskve voditi nova cesta, mjestimice široka 250 m. Pod stometarskom kupolom bila je predviđena kongresna dvorana za 21 000 delegata svjetskog socijalizma. Cijela se građevina trebala doimati poput idealnog grada iz predmodernog doba, spomenik utopijskoj civilizaciji koji se mogao usporediti sa sedam svjetskih čuda.
Temelji Palače Sovjeta iskopani su na zemljištu natopljenom podzemnim vodama koje je trebalo napajati čak 117 izvora. Podzemne vode pokušali su najprije izolirati slojem bitumena, a zatim pokriti tisućama nadgrobnih spomenika s nekadašnjeg groblja na tom mjestu. Tijekom Drugog svjetskog rata čelični skelet za armirani beton srušen je i iskorišten za protutenkovske "ježeve". Nakon rata Staljin je naredio da se gradnja nastavi, ali tehnički problemi se nisu mogli riješiti. Za njegova života gradnja je odgođena, premda ne i obustavljena, a zatim se pedesetih godina potpuno odustalo od nje. Na tom je mjestu 1960. sagrađen golem grijani bazen.
Podizanje najspektakularnije građevine na svijetu bilo je samo dio još maštovitijih programa koji su Moskvu trebali pretvoriti u prijestolnicu svjetskog komunizma/socijalizma. Moskva kao crvena prijestolnica "prve države radnika i seljaka" trebala je postati novi Jeruzalem u kojem će idealno društvo prebivati u idealnom gradu. Nikolaj Buharin izjavio je 1935.: "Staljin, graditelj novog svijeta, nadahnuo je plan gotovo nalik na bajku, gotovo čaroban, kako bi Moskva postala nova Meka, u koju će hrliti borci za sreću čovječanstva iz svih krajeva svijeta."
U projektu za Moskvu što ga je odobrio Staljin stari su grad opisivali kao žrtvu "barbarskoga ruskog kapitalizma" u najgorem smislu. Staljin je stalno prigovarao nepravilnom obliku mnogih ulica i trgova. Komunistički diktator nije odobravao infrastrukturne zahvate za Moskvu iz 1920-ih. Staljin je 1930. pokrenuo rezolucije Centralnog komiteta protiv eksperimentalnog načina života i 1931. protiv tzv. arhitektonskog "formalizma" zgrada koje su odražavale modernističku očaranost jednostavnim konstrukcijama u staklu, čeliku i betonu poput onih što ih je projektirala njemačka škola Bauhaus u Dessauu. Mnogi modernistički prijedlozi odražavali su općenitiji val kulturnog eksperimentiranja i umjetničkog utopizma u poslijerevolucionarnoj Rusiji. Jedan je arhitekt predlagao veliku zajednički spavaonicu, "laboratorij za san", gdje bi se uspavanim masama inducirala socijalistička svijest pažljivo odabranim šumovima i mirisima koji bi odisali kolektivizmom. Drugi je predložio velike zajedničke stambene blokove u kojima bi stanovnici djelovali u skladu s "grafikonom života" te bi svaka minuta bila točno isplanirana: od zajedničkog buđenja u 6 sati ujutro do naloga "priprema za spavanje - 10 minuta" u 22 sata. Staljin je ta maštanja odbacio kao malograđanska.
Staljina je snažno zaokupljala obnova Moskve pošto je najprije odobrio rušenje nekoliko najvećih i najljepših crkava. Potkraj 1930. Centralni komitet je osnovao komisiju za poboljšanje moskovske infrastrukture. Iako to inače nije činio, Staljin je sudjelovao na svim sastancima komisije i pozorno je slušao kako inženjeri raspravljaju o vodovodnoj mreži, gradnji ulica, popravku mostova i uklanjanju sirotinjskih četvrti. Komisija je naposljetku usuglasila glavne projekte: kanal Moskva - rijeka Volga, moskovska podzemna željeznica i generalni urbanistički plan za obnovu središta grada (urbanisti su ga lukavo nazvali "Staljinov plan"). Urbanisti i arhitekti dobili su godinu dana od listopada 1931. da pripreme projekte za prijestolnicu svjetskog socijalizma. 1931. urbanistu Vladimiru Semjonovu povjeren je projekt obnove Moskve. Gipsana maketa dovršena je 1933. a nakon nekoliko mjeseci odobrena na sastanku u Kremlju na kojem je diktator stručnjacima održao predavanje o svojoj viziji grada budućnosti.
Staljin i Molotov potpisali su 10. srpnja 1935. rezoluciju Centralnog komiteta "O generalnom urbanističkom planu za obnovu Moskve". Plan je predviđao desetogodišnji program koji je trebao udvostručiti površinu grada. U središnjim četvrtima bile su predviđene goleme ulične osi i prostrani trgovi za narodna okupljanja. Duž novih ulica bile su predviđene monumentalne poslovne zgrade, komesarijati i stambene zgrade, projektirani u stilu koji je pokazivao velik utjecaj suvremenog neoklasicističkog francuskog arhitekta Augustea Perrota, više kićeni nego funkcionalni izvedeni spojem starih stilova i novih tehnika. Od 1935. do 1941. izgrađeno je nekoliko zgrada i nervozni projektanti su ih morali prikazati Staljinu. Projektanti su htjeli zadovoljiti viziju svojeg vođe pa je golemi hotel Moskva izveden s previsokim klasičnim trijemom na stupovima, sagrađen s dva krila potpuno različitih stilova zato što je Staljin pogrešno odobrio dva različita rješenja koja su mu stavili na stol kao jedinstven projekt.
Planovi za Moskvu ostvareni su potpunije nego planovi za Hitlerov Berlin. Gradnja kanala Moskva-Volga započela je 1933. a četiri godine kasnije dovršila ju je cijela vojska logoraša, od kojih su tisuće izgubile život na gradilištu. Logoraše koji su radili na kanalu zvali su zeki (od ze-ka, zaključenij, kažnjenik). Zeki su radili i na gradnji moskovskog metroa. Probijanje prvog tunela počelo je 1932. a Staljin je 1935. otvorio prvih 12 km. Metro je bio planiran kao spomenik novom socijalističkom dobu s prostranim postajama u neoklasicističkom stilu, s mozaicima i ekstravagantnim ukrasima. Takva je izvedba trebala na sve korisnike ostaviti snažan dojam moći proleterske države. "Svaki je vijak, vijak socijalizma", hvalio se Lazar Kaganovič.
Staljin se podrobno zanimao za oblik nove prijestolnice i nakon rata. Vrhunac staljinističke monumentalnosti postignut je s tzv. visokim zgradama koje su podignute potkraj 1940-ih a temeljile su se na jednom crtežu samog Staljina. Golemo Moskovsko državno sveučilište započeto 1949. i dovršeno u godini Staljinove smrti, bilo je posljednja utopijska građevina. Taj ekstravagantni objekt, koji je podsjećao na Palaču Sovjeta koja nikad nije sagrađena, gradili su ratni zarobljenici smješteni u tri logora izvan grada.
U sovjetskoj Rusiji razrađen je graditeljski program koji se protezao daleko izvan glavnog grada. Jedan državni program gradnje iz 1929. nazvan je "Općim planom za izgradnju socijalizma". Urbanizam se smatrao glavnim činiteljem za "organizaciju psihe masa". Opći plan predlagao je urbano područje, mješavinu grada i sela, u koji je trebalo useliti 60 000 stanovnika. Vladalo je uvjerenje da su gradovi naslijeđeni iz carskog doba degenerirani i raspršeni. Utopijski urbanizam bio je sklon decentraliziranom gradu, punom zelenila i parkova za socijalističko opuštanje. Najbolji primjer bio je Staljingrad - razvučen 64 km obalom Volge (stoga ga je u ratu bilo teško osvojiti odjednom). Međutim, Staljin je bio uvjereni urbanist i odbacivao je "malograđansko selo" u prilog "socijalističkog grada". Naglasak je bio na "znanstvenoj izgradnji" kako i dolikuje državi opredijeljenoj za društveni napredak.
Novi socijalistički grad trebao je odražavati društvene ciljeve režima. Prioritetni objekti bile su partijske zgrade, palače rada, skupštinske dvorane i trgovi za narodna očitovanja zajedničke solidarnosti.
Lenjingrad je dobio svoj Dom Sovjeta, monumentalnu građevinu koju je u pseudoklasicističkom stilu projektirao arhitekt N.A. Trocki, s dvadeset visokih antičkih stupova na pročelju, koji nose veliki friz s prikazom herojske socijalističke borbe. I stambene su zgrade trebale odražavati kolektivističke prioritete sa zajedničkim sadržajima i vrtićima. U jednoj stambenoj zgradi dovršenoj 1930. stanari su kao uvjet za useljenje morali potpisati zavjet da će se "odlučno boriti protiv alkoholizma, nekulture i religije".
Sovjetski gradovi bili su ponajprije industrijski. Dragulj u arhitektonskoj kruni novog poretka trebao je postati grad Magnitogorsk (čije je osnivanje javno slavljeno) - novo središte teške industrije pokraj bogatih ležišta željezne rude na južnom kraju Urala, na "magnetnom brdu". Upravo je ondje 1929. režim odlučio sagraditi spomenik novoj revolucionarnoj državi, radnički grad, u kojemu je deset godina kasnije živjelo 200 000 ljudi s najvećim industrijskim kompleksom u SSSR-u. Novi grad nije bio samo odgovor na zahtjeve industrijskog razvoja već mu je krajnji cilj bio "ucjepljivanje novog socijalističkog načina života". Uz industrijska i rudarska područja planiran je "socijalistički grad" s veličanstvenim parkom i zelenim pojasom kako bi se stanovništvo zaštitilo od stalnih oblaka dima i smoga. Radnici u Magnitogorsku trebali su živjeti u "superblokovima" s više od 8000 stanara po bloku.
Prvi superblok dovršen je 1933. Pravda nije smjela izvještavati kako se dio radne snage za građevinske radove sastojao od stanovnika Gulaga. No nije bilo dovoljno sanitarne opreme, nije izgrađena ni kanalizacija pa su se prvi stanovnici morali izlagati temperaturi i do -40̊C kako bi stigli do improviziranih zahoda postavljenih na ulici. Drugi je blok dovršen 1937. ali je manjkavo izveden pa se stanovnici nisu mogli useliti. Stambene zgrade nisu se gradile tako brzo kao tvornice. Od 200 000 stanovnika naguranih u čađava, opasna područja oko tvornica, većina ih je živjela u prizemnim drvenim barakama ili u šatorima i kolibama od blata. Jedini pristojni stambeni objekti podignuti su u velikoj brezovoj šumi (pojedinačni bungalovi i veće vile za američke inženjere koji su sudjelovali u izgradnji željezara). Kad su Amerikanci otišli 1932. u te su se objekte uselili partijski dužnosnici koji su mogli uživati u načinu života i materijalnim povlasticama o kojima su radnici mogli samo maštati.
Usprkos neuspjehu oglednog grada, Sovjetski Savez je ipak u Staljinovom režimu uspio izgraditi novo urbano društvo. Utopijske težnje iz dvadesetih godina ustupile su mjesto gruboj stvarnosti industrijskog razvoja, ali se snažna utopijska jezgra zadržala i u realnijim staljinističkim ostvarenjima. Ruski gradovi, čije su kuće uglavnom imale drvenu konstrukciju, imali su sve više zgrada od cigle i kamena. Novi su gradovi postali središte proleterske kulture i partijske moći, palače rada zamijenile su raskošne dvorce. Crkve su rušene kako bi se dobio prostor za partijske zgrade, a diljem SSSR-a otvarale su se bolnice i škole, često smještene u primitivnim drvenim barakama i improviziranim objektima.
Nove stambene zgrade većinom su bili ogromni stambeni blokovi sa stanovima grijanim zajedničkim parnim kotlom. Para koja suklja kroz ventilacijske otvore bila je česta slika na prostranim ulicama. Tipičan stambeni blok sastojao se od stanova koji su nazivani komunalke. Svaki je takav stan zauzimalo nekoliko obitelji koje su dijelile kuhinju i sanitarije. Radna mjesta bila su opremljena restoranom sa samoposluživanjem pa obroke nije trebalo spremati kod kuće. Ulagano je u izgradnju cesta pa su zato motori s unutarnjim izgaranjem zamijenili vozila s konjskom vučom, tj. roba se prevozila kamionima. Uveden je novi način života u izvanredno kratkom vremenu tridesetih pa se Staljinov slogan kako "nema tvrđave koju boljševici ne mogu osvojiti" činio opravdanim.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
