Što je to speedrun? Internetska supkultura, naizgled posve trivijalna, epicentar je gotovo nadnaravne preciznosti, predanosti i refleksa

Internet je svojom pojavom, međusobnom interakcijom, stvorio i ogroman broj novih supkultura koje su se razvijale i još uvijek se razvijaju najčešće spontano, iz nekog interesa, ideja, ili pak naizgled sasvim nasumično. Internet za supkulturu može biti samo početna točka ili ona može vječno egzistirati samo "online", prepoznata od šire javnosti kao nešto novo i zanimljivo ili pak potpuno apsurdno i jedino sama sebi shvatljiva.

Ova o kojoj ćemo danas govoriti teško se može smjestiti. Svakako nije apsurdna, ali je veliko pitanje koliko će šira javnost u njoj vidjeti smisao iako smisao tu itekako postoji, i to radikalan smisao koji se tiče izdržljivosti, manijakalne predanosti, a sve to naizgled "bez potrebe".

Ljudi se vole natjecati, to je općepoznato. Izmislili smo brojne sportove s tim ciljem, ali ponekad će određena zajednica, naročito ako se pritom osjeća i donekle marginalizirana, sama sebi osmisliti izazove. Na sličnom temelju nastala je i supkultura na koju ćemo se osvrnuti - supkultura poznata pod nazivom "speedrun" (eng. brzi prolaz). O čemu je riječ? O ljudima koji igraju video igrice, nije bitno jesu li stare ili nove (češće su stare), a glavni cilj je završiti istu što prije.

I to je to? Pa ne zvuči (na prvu) kao nešto radikalno, a ni kao supkultura. Nije li to u neku ruku i cilj igranja? Završiti što prije? Osvojiti što više bodova? Pokazati svoje vještine? Da i ne. Cilj je (najčešće) stići što prije do kraja, ali tu postoji jedan element koji "speedrun" čini izuzetno intenzivnim "sportom".

Zamislimo ovakvu situaciju. Imamo skupinu ljudi koji igraju neku video-igru, recimo da je to originalni Super Mario iz doba (prvog) Nintenda. Njih 6 se nalazi u istoj prostoriji, kreću u isto vrijeme i prvi koji završi sve levele je pobjednik. Onaj s najvećom koncentracijom (i najdužim vježbanjem) će vjerojatno pobijediti. Drugi put možda neće jer će "zeznuti" negdje.

Ali zasmislimo sad da se umjesto njih 6 u jednoj sobi natječu s cijelim svijetom... To je, ukratko, poanta speedruna.

Kako točno funkcionira? Postoje specijalizirane stranice (najpoznatija je speedrun.com) gdje se svatko može uključiti u natjecanje, u (gotovo) bilo kojoj igri, bilo kad, bilo gdje... dovoljno je samo tu igru imati doma na računalu (ili konzoli) i biti u mogućnosti od prve sekunde (stotinke!) do zadnje snimiti cijeli proces i zatim ga uploadati na web (ili ga pak direktno streamati, svejedno je).

Ako je, recimo, svjetski rekord 10 minuta, a vi nekako uspijete tu igru završiti za 09:59, vi postajete vlasnik novog svjetskog rekorda! I? Ništa. Nije da ćete za to dobiti neki novac ili tako nešto (dobro, postoje i natječaji s nagradama, ali to je već nešto drugo), ali dobit ćete "slavu" - među pripadnicima vlastite supkulture, naravno. Vanjski svijet vjerojatno neće imati previše razumijevanja za to što radite.

Jel' ova priča vodi negdje? Ne, nisam speedrunner i iskreno mislim da se nikad neću ni okušati u tome, ali u zadnje vrijeme proučavao sam ovaj fenomen i tu se, ispod naizgled trivijalne površine, krije nešto zaista posebno. Zašto? Kao prvo zbog ogromne količine vremena koju "speedrunneri" ulažu da bi postigli mali, čak i najmanji napredak. To iziskuje sate i sate vježbanja, pokušavanja, naizgled beskonačnog ponavljanja (tzv. "grinding"), samo da bi se eventualno srušio rekord.

Kako smo i rekli, zbog činjenice da se u natjecanje može uključiti bilo tko iz bilo kojeg dijela svijeta, čini ovo jednom titanskom borbom za apsolutnu perfekciju, nešto što se možda čak ni u najintenzivnijem profesionalnom sportu ne može pronaći. U sportu imamo organizirana natjecanja, prvenstva, olimpijade svake četiri godine... ovdje je pak konkurencija brutalna, beskrajna i stalna.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.