Estonija je proslavila 100. obljetnicu Ugovora iz Tartua, u kojem je neovisnost Estonije dogovorena sa Sovjetskom Rusijom. Međutim, današnje granice još uvijek ne odgovaraju onima dogovorenim u to vrijeme - predmet su polemike u Estoniji i Rusiji do danas.
Vodeći motiv ove nacionalne kampanje je kanonizacija doprinosa Sovjetskog Saveza Drugom svjetskom ratu i suzbijanje represije i ilegalne okupacije s ciljem jačanja njezinog ideološkog pokreta. U tom je kontekstu Tartuški mir uznemirujući podsjetnik baltičkim susjedima da je 2. veljače 1920. i dalje izvorni odnos obiju država, barem iz estonske perspektive.
Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Maria Zaharova dala je zasebnu izjavu da se Tartuški mir ne primjenjuje, jer se Estonija 'pridružila SSSR-u', što povijesno nije točno. Estonija nikad nije imala akt o pridruživanju Sovjetskom Savezu već je vojno zauzeta, kao i druge baltičke države. Apsurd se čini dalekim: ove republike nikada ne bi pristale na uništavanje njihovog načina života i velikog dijela stanovništva, kao što se dogodilo, pa okupacija nije samo povijesni koncept, već činjenica koju je oblikovalo više generacija i samostalno je istraživano. Tartuški mir je slična činjenica, ali se sada koristi u političke svrhe sadašnjice. Istina, ignoriranje Tartuškog mira zanemaruje legitimnu stvarnost stvorenu tijekom rata za neovisnost (1918-1920), a koji je bio i legalnim razlogom osnivanja estonske države nakon propasti Sovjetskog Saveza.
Tartuški mirovni ugovor je ugovor između Estonije i Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike potpisan 2. veljače 1920., čime se okončao Estonski rat za neovisnost. Uvjeti ugovora su naveli: 'Kao posljedica prava svih naroda na samoopredjeljenje, u mjeri koja dopušta odvajanje od države u kojoj se nalaze, kao pravo koje je proglasila Socijalistička i Savezna ruska republika Sovjeta, Rusija bezrezervno priznaje neovisnost i suverenitet države Estonije te se dobrovoljno i zauvijek odriče svih suverenih prava koje je Rusija posjedovala nad estonskim narodom i teritorijom, bilo da se ta prava zasnivaju na pravnom položaju koji je prije postojao u javnom pravu ili na međunarodnim ugovorima.' Ratifikacije ugovora obavljene su u Moskvi 30. ožujka 1920. Estonija je bila provincija carske Rusije od 1710., a bila je podložna stranoj hegemoniji od 13. stoljeća. Izbijanjem Prvog svjetskog rata Rusko je Carstvo palo u revoluciju i građanski rat. Kao dio tog većeg sukoba, Estonci su proglasili neovisnost od Rusije i izborili slobodu tijekom rata za neovisnost u Estoniji. Kao simbol estonske neovisnosti, grad Jurjev / Dorpat službeno je vratio svoje estonsko ime, Tartu. Nova komunistička ruska vlada priznala je slobodu Estonije.
Ugovorom je uspostavljena granica između Estonije i Ruske sovjetske federativne socijalističke republike, potvrđeno je pravo Estonaca da se vrate u Estoniju, a ruski ljudi da se vrate u Rusiju, i zahtijevao je da se estonska pokretna imovina, evakuirana u Rusiju u Prvom svjetskom ratu, vrati u Estoniju. Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika također je pristala oprostiti sav ruski carski dug i platiti Estoniji 15 milijuna zlatnih rubalja, udio iz zlatnih rezervi bivšeg Ruskog Carstva. Osim toga, komunistički savez je pristao dati koncesije za eksploataciju milijun hektara ruskog šumskog zemljišta i izgradnju željezničke pruge od estonske granice do Moskve. Zauzvrat, Estonija je dopustila Rusiji da izgradi besplatnu luku u Tallinu ili nekoj drugoj luci i da podigne elektranu na rijeci Narvi. Estoniju je kasnije napao, okupirao i anektirao Sovjetski Savez tijekom Drugog svjetskog rata, nakon sporazuma Molotov-Ribbentrop. Taj tajni ugovor - između nacističke Njemačke i SSSR-a - definirao je granice utjecaja sovjetske i njemačke sfere na teritorijima Poljske, Litve, Latvije, Estonije i Finske. Tri su baltičke države tada pripojene kao konstitutivne republike. Ruska se vojska konačno povukla 1999. godine.
Naravno, nije lako priznati da je Sovjetska Rusija, kao prethodnica Sovjetskog Saveza, izgubila rat i morala priznati malu demokratsku zemlju koja se od 18. stoljeća smatra ruskom imovinom. Budući da je Ruska Federacija danas pravni nasljednik Sovjetskog Saveza, mir iz Tartua također je dio ruske pravne i političke stvarnosti. No, što se u Tallinu želi postići s novim pitanjima oko povijesnih dogovora, nije posve jasno. Slušajući govore koji slave stotu obljetnicu Tartuškog mirovnog ugovora, moglo bi se opet postaviti pitanje koliko vanjske politike ima Estonija i tko su tvorci ove vanjske politike. Prvo, predsjednica Kersti Kaljulaid koja, prema Ustavu, predstavlja Republiku Estoniju u međunarodnim odnosima i koordinira svoje vanjskopolitičke aktivnosti s Vladom, pozvala je na poštovanje jasnoće i dosljednosti dvadesetpetogodišnjeg vanjskopolitičkog stava i na međunarodni konsenzus da se poslijeratne europske granice više ne smiju mijenjati. U prijevodu riječi šefice države kaže se da područje Petserlanda i Narve, koje su u Estoniju došle Tarturškim mirovnim sporazumom i koje je Sovjetski Savez zauzeo nakon Drugog svjetskog rata, ostaju u Rusiji, a Estonija nema namjere povratiti ih. Suprotna retorika stvara nepotrebnu zbrku, kako je naglasila predsjednica.
Pogled na Tallinn (izvor: Marko K. / advance.hr)
Henn Põlluaas, predsjednik estonskog parlamenta Riigikogua i političar vladajuće Konzervativne narodne stranke (EKRE), ima drugačije mišljenje. On je rekao da određeni krugovi ne mogu dobrovoljno i slobodno dati područja koja pripadaju Estoniji s obilnim mineralnim sirovinama, te ustvrdio da Estoniji nije potreban novi ugovor o granici koji će poštivati mir u Tartuu. Ono što misli vlada, koja svakodnevno organizira odnose s drugim zemljama i oblikuje estonsku vanjsku politiku, zasjenjeno je. U svojim govorima premijer Jüri Ratas i ministar vanjskih poslova Urmas Reinsalu izbjegli su temu mirovnog ugovora iz 1920. godine i novi ugovor o granici. Estonsko-ruski ugovor o granici potpisali su ministri vanjskih poslova Paet i Lavrov prije pet godina, ali niti jedna strana ga nije ratificirala. Nedavno je Ratas priznao da ne postoji jednoglasno mišljenje estonske vlade o Ugovoru o granici. U prijevodu, Stranka centra bila bi u manjini koja bi podržavala ratifikaciju ugovora, jer bi stranke EKRE i Domovina bili protiv. Sam premijer smatra da je sporazum o granici između Estonije i Rusije neophodan jer bi pružio jasnoću. Međutim, Domovina je tek usvojila političku izjavu da, budući da Rusija prepisuje povijest Drugog svjetskog rata i da se mir u Tartuu ne smatra valjanim, predsjednica Kaljulaid ne bi smjela otići u Moskvu 9. svibnja na proslavu pobjede nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu. Estonija je u čast obljetnice izdala novčić od dva eura i prigodnu medalju, predstavljene su skulpture i tepih tkani na temelju ugovora, čak je i izvedeno kazališno ponovno potpisivanje. Malo međunarodnih dokumenata ima ovakvu čast.
U načelu, čak i prije nego što se EKRE velike sile uspio na političko nebo, reference na mir iz 1920. više su puta stvarale probleme u odnosima Rusije i Estonije. Vrijedi podsjetiti da upravo zbog ovog dokumenta još uvijek ne postoji sporazum o granici. Ali ako se prethodni sastav estonskog parlamenta nije usudio ratificirati, sadašnji neće moći poduzeti ovaj korak. Problem Rusiji je u tome što su 1920. godine boljševici učinili nečuvene ustupke, pristajući uključiti u novu estonsku državu Ivangorod i okruge naseljene uglavnom ruskim stanovništvom. Osim toga, Moskva se obvezala da će dio zlatnih rezervi Ruskog Carstva prepustiti Tallinnu (moderni estonski povjesničari tvrde da je isporučeno 11 tona zlata), a istodobno je otpisano dio carskih dugova. Unatoč iskreno grabežljivim uvjetima, Lenjin je sporazum prihvatio s oduševljenjem. Nekoliko je tjedana u svojim govorima i člancima ovaj dokument nazvao 'proboj u blokadi', 'akt od ogromne povijesne važnosti', 'prozor u Europu' i tako dalje. Činjenica je da je ovo bio prvi međudržavni sporazum s kapitalističkom europskom državom. Po trenutnim standardima nazvao bi se paktom dviju 'samoproglašenih nepriznatih republika'. Ali Lenjin se time nadao da će poljuljati jedinstvo Europe i probiti ekonomsku blokadu.
Estonska predsjednica je u pravu. Nije potrebno tražiti ponovne promjene granica. Sad kad se izvlači dokument od prije 100 godina, zašto se ne bi kopalo dublje? Na primjer, Nistadski ugovor iz 1721. godine, daje zakonski Rusiji svu Estoniju i dio Latvije (uključujući Rigu)? No, začudo, nijedna od zemalja koje vole reinterpretirati povijesne događaje 20. stoljeća o tome ne govori ništa. Svi trenutni pokušaji mladih europskih država da revidiraju povijest i izvade dokumente davnih godina koji nisu bili aktivni dugo vremena nužno se okreću protiv njih.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
