Geopolitika Crnog mora oduvijek je bila od posebnog značaja s obzirom na geografsku zatvorenost tog mora i sjecišta Europe i Azije na čak tri mjesta (Balkan, Kavkaz, Rusija). Povijesno je to bilo mjesto borbe Ruskog i Osmanskog carstva, ali jenjavanjem carskih vremena Rusija je preuzela primat i kroz cijelu povijest Sovjetskog Saveza kontrolirala crnomorsko područje.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, mnoge države regije okrenule su se Europi. Iz povijesnih razloga, mnoge države su se pribojavale sudbine na brisanom prostoru između Baltičkog i Crnog mora, gdje su se odigravale bilateralne i multilateralne diplomacije i ratovi između velikih carstava.
S obzirom da je Njemačka krenula ostvarivati dugoročne ugovore o trgovačkim i energetskim odnosima s Rusijom, te zemlje se osjećaju izdanima od strane Europe, te traže način da poboljšaju svoju sigurnost. Ta pomalo shizofrena potraga za sigurnošću mogla bi u bliskoj budućnosti rezultirati savezom koji možda neće izbjeći i vojnu sastavnicu.
Takav savez mogla bi poduprijeti Turska. Nedavna ostavka turskog premijera Ahmeta Davutoglua se smatra prije svega pobjedom turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u njegovom nastojanju rušenja trenutačnog ustavnog poretka i stvaranja predsjedničkog političkog sustava u kojemu bi koncentrirao moć u svojim rukama.
Ali, postoji i šira slika. Turska je rastuća sila, drugo najveće gospodarstvo islamskog svijeta, nakon Indonezije. Nalazi se usred nestabilnosti sunitskog svijeta, koji je u raljama vjerskog i političkog radikalizma. Kaos u Siriji i Iraku, nejedinstvo Europe, te sukob s Rusijom, uz Kurde kao unutarnje neprijatelje, sve to utječe svakim danom izravno na tursko društvo i državu.
Davutoglu, politolog i akademski orijentiran islamist, vidi u tom moru nestabilnosti priliku da se Turska izgradi kao velika sila koja će biti presudna u rješavanju mnogobrojnih problema. Ponekad zvana neoosmanskom, ova nova turska politika doista priželjkuje staru imperijalnu silu, a taj povratak u slavnu prošlost neminovno sa sobom vodi i povijesne antagonizme, posebice prema Rusiji.
Ruska prisutnost na turskim južnim granicama i pozicija na Crnom moru postavljaju Tursku u tešku poziciju arbitra sirijske i iračke sudbine. Rusija nije vojno odgovorila na tursku provokaciju rušenja zrakoplova, već je pomogla Kurdistanskoj radničkoj partiji, koja je nekoć bila saveznik Sovjetima.
Europa i Ankara održavaju zategnute odnose, a Sjedinjene američke države sve su više neutralne prema turskom pitanju. Uz rusko rivalstvo, takva je situacija u Ankari neodrživa. Stoga su Turci krenuli u pronalaženje proturuskih partnera, putovali u istočnoeuropske zemlje poput Poljske i Rumunjske kako bi pokušali stvoriti dodatni privid sigurnosne prijetnje na Crnom moru. Istodobno je krenula u jačanje obrambenih odnosa s Azerbajdžanom i Gruzijom.
Odabir ovih dviju zemalja, naravno, nije slučajan. Gruzija se nalazi na istočnim obalama Crnog mora, graniči s Rusijom na sjeveru, te je zemlja prikladna za stvaranje crnomorskog obrambenog bloka koju bi činili Ukrajina, Turska, Rumunjska i Bugarska. Gruzija je malen, ali glasan rival Moskvi. Tbilisi je vodio kratkotrajni rat s Rusijom 2008., a odmetnutost Južne Osetije i Abhazije posljedica su tog, u biti zapadnjačkog eksperimenta.
Gruzijska geografska smještenost stvara problem Tbilisiju u snivanju svoje pozicije u NATO-u i EU, a čak ni Washington ne želi preuzeti odgovornost za obranu zemlje koja ima dugotrajni teritorijalni spor s Rusijom, kao i svim svojim susjedima.
Azerbajdžan također ima odbjeglu regiju, Gorski Karabah. Osim toga, nalazi se na iznimno strateškom zemljopisnom položaju, s Rusijom na sjeveru, Gruzijom i neprijateljskom Armenijom na zapadu, Iranom na jugu i Kaspijskim morem na istoku. Ali, za razliku od Gruzije, Baku ima naftu, te koristi energetske resurse za izgradnju političkih i obrambenih odnosa u Washingtonu, Moskvi, Ankari, Teheranu i Jeruzalemu.
Iako je Rusija zaštitnik Armenije, Baku i Moskva su usko surađivali, a Rusija je pružala najveću prodaju oružja Azerbajdžanu.
Ali i Ankara ima dugotrajne odnose s Bakuom, a od 2012., zajedno s Gruzijom, održava vojne vježbe s Azerima. Ruska aneksija Krima i događaji u Donbasu imali su velik utjecaj na Južnom Kavkazu, što je Turskoj značilo da bi Rusija mogla vojno intervenirati i na tom području. Uz to, pojava i širenje terorističke organizacije Daeš ili ISIL, te kaos u Siriji i Iraku ruše turske pretpostavke za širenjem svog utjecaja na Bliskom istoku.
U međuvremenu, pala je cijena nafte što je proizvelo financijsku krizu u Azerbajdžanu i ugrozilo poziciju režima Ilhama Alijeva. Vodstvo u Gruziji, koje sa strahom gleda ruske korake, shvatilo je da neće biti NATO-ovog djelovanja na svom istočnom rubu, te da velika obrambena pomoć i suradnja mora biti odgođena za neka bolja vremena.
Te nove realnosti stvaraju i novi kontekst za jaku trilateralnu suradnju Turske, Azerbajdžana i Gruzije. Turskoj je potrebna tampon zona prema Rusiji. Azerbajdžan više nije u mogućnosti biti miljenik svim silama koje žele dobre dogovore oko energetskih resursa, te mora pronaći bliskog zaštitnika. Primjerice, iako je prošle godine Rusija i dalje bila najveći izvoznik oružja za Azerbajdžan, ta prodaja je pala za skoro 70 posto.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
