Povijesno, Crno plemstvo ili Crna aristokracija je ime rimskih aristokratskih obitelji koje su branile papinstvo pod papom Pijom IX. nakon što je savojsko Kraljevstvo Italije ušlo u Rim 20. rujna 1870. s namjerom rušenja pape i Papinske države. Ujedno označuje sve plemstvo od tada pa do Lateranskog ugovora 1929. koje je papa proglasio aristokratskim. Od ulaska novog vladara u Rim pa u idućih 59 godina papa se zatvorio u Grad Vatikan i proglasio se zatočenikom Vatikana kako bi izbjegao javno prihvaćanje vlasti nove talijanske vlade i države. Aristokrati koje je papa posvetio i koji su prije bili podanici papinske države držali su vrata svojih rimskih palača zatvorenim kako bi oplakivali papino zatočeništvo, zbog čega su prozvani crnim plemstvom.
No, prava priča ide puno dalje u povijest. Ime Crnog plemstva dijeli se u dvije glavne grane. Jedna jest rimska i povezana s papom. Oni su držali Rim u ime papinoga gospodstva i održavali upravu Svete Stolice. Mnogi članovi Crnog plemstva također su postali visokorangirani biskupi i nadbiskupi, pa čak i pape. Do danas postoje obitelji koje su nasljednici tog Crnog plemstva, uključujući familije Colonna, Massimo, Orsini, Ruspoli, Pallavicini, Theodoli, Sacchetti, Borghese, Odescalchi, Boncompagni-Ludovisi. Neke druge obitelji, kao što su Savelli, Caetani, Aldobrandini i Conti, izumrli su. Svi su oni u nekom trenutku povijesti imali člana papu ili kardinala. Lateranskim ugovorom je Crno plemstvo dobilo postepeno državljanstvo Italije i Države Vatikan, a prema odredbama ugovora sve plemenite titule koje je dao papa prihvatila je i Kraljevina Italija. Nastavili su djelovati u bliskoj suradnji i ceremonijalnim službama u Vatikanu sve dok veliki reformator papa Pavao VI. nije svojim apostolskim pismom Pontificalis Domus (Papinsko domaćinstvo) ukinuo mnoge pozicije 1968.
Crno plemstvo o kojemu se daleko više priča je ono venecijansko. Radi se zapravo o srednjovjekovnim oligarhijskim obiteljima Venecije i Genove koje su u 12. stoljeću dobile monopol na trgovinu. Tijekom prva tri križarska rata, od 1063. do 1123., venecijansko Crno plemstvo je konsolidiralo svoju moć i postalo bogatom vladajućom klasom. Oni su preuzeli upravu Venecijom 1171. kada je biranje dužda preneseno na Veliko vijeće, tijelo koje se sastojalo od trgovačke aristokracije, među kojima je bila i slavna obitelj Medici. Venecija je do Napoleona ostala u njihovim rukama, ali tajno elitno društvo, proisteklo iz ovog jadranskoga grada, prešlo je granice i navodno stvorilo moderan bankarski sustav. Za razliku od žalujućeg Crnog plemstva u Rimu, ovo Crno plemstvo zaradilo je svoj naziv zbog načina ponašanja, jer su članovi tajnog povezivanja koristili za svoje ciljeve atentate, ubojstva, ucjene, namjerni bankrot građana i tvrtki, otmice, silovanja itd.
Teoretičari urote smatraju da su sve velike plemićke kuće 20. stoljeća dio Crnog plemstva, uključujući kuće Bernadotte (Švedska), Bourbon (Francuska), Braganza (Portugal), Grimaldi (Monako), Habsburg (Austrija), Hohenzollern (Njemačka), Karađorđević (Srbija/Jugoslavija), Liechtenstein, Nassau (Luksemburg), Oldenburg (Danska), Oranje (Nizozemska), Savoy (Italija); Wettin (Belgija), Wittelsbach (Njemačka), Württemberg (Njemačka), Zogu (Albanija), te kuća Windsor iz Velike Britanije. Ipak, posebno se naznačuje Kuća Gvelfa i Kuća Hanover. Naime, prema toj teoriji, sve ove obitelji povezane su s Gvelfima, koja je originalna obitelj Crnog plemstva iz Venecije, a od njih potječu i Windsori odnosno današnja kraljica Elizabeta II. Gvelfi su toliko isprepleteni s njemačkom aristokracijom kroz Kuću Hanover da gotovo sve europske kraljevske obitelji proizlaze iz te Kuće, pa samim time i s Gvelfima odnosno Crnim plemstvom.
Primjerice, hanoverski britanski kralj Đuro I. (George) porijeklo vuče od Vojvodstva Luneburg na sjeveru Njemačke, kojom su Gvelfi vladali od 12. stoljeća. Danas te razne inačice Gvelfa dominiraju tržištem sirovina, te godinama drže fiksiranu cijenu zlata, za koju se zna da je roba koju oni ni proizvode niti posjeduju. Ove kraljevske kuće navodno nadziru i cijenu bakra, cinka, željeza i kositra, zbog čega se burze prodaje ovih sirovina i nalaze u Londonu. Urota ide još dalje, pa se spominju British Petroleum, Oppenheimer, Lonrho, Philbro i drugi kao kompanije kojima vlada Crno plemstvo. Povijesno, ali i danas, Crno plemstvo dobiva golemu zaradu od iznajmljivanja zemljišta i razvoja industrije, no prema opisanim teorijama kontroliraju i napredak, pojavu gladi, bolesti i rata, zaustavljaju korištenje nuklearne energije za proizvodnju iste i jeftine električne energije, koja je ključ uspjeha, gospodarskog razvoja i blagostanja zemalja Trećeg svijeta. Na neki način, Crno plemstvo želi zaustaviti napredak svijeta i vratiti realni društveni sustav u feudalno srednjovjekovlje.
Povezani u razna druga tajna društva, a napose u slobodnim zidarima, oligarhijske obitelji su samo naoko kršćani, ali su zapravo pronašli mračna vjerovanja bez vjere, etike, nagrade ili kazne, pa su time otkrili svoje sociopatsko ponašanje. Kruna njihovog djelovanja bio je Bečki kongres 1815. na kojemu je sudjelovala i masonska i isusovačka elita, a kojim se zauvijek jamči neutralnost Švicarske. Tako teoretičari zavjera objašnjavaju činjenicu da će novac položen u švicarskim bankama biti siguran bez obzira na sve ratove svijeta. Dio je to Rothschildovog dugoročnog planiranja i razlog opstanka Švicarske kao države.
Svakako je lako vjerovati da postoji jedna organizirana i golema zavjera protiv slobodnog svijeta i građana. U cjelokupnom našem okruženju vidi se stalna prijetnja blagostanju i nepravedno bogaćenje, nedostatak bilo kakvog morala ili osjećaja odgovornosti, te opstanak bogatih obitelji i plemstva. Po mišljenju autora ovog teksta, spomenute pozicije, međunarodne organizacije, poslovni svijet nije isključivo u rukama nekog tajnog društva, kao što je Crno plemstvo, već je poprište sukoba mnogobrojnih strana. Svakako su pravila igre uspostavljena na način da svima odgovaraju, ali sam sukob pokazuje da ne postoji posvemašnja prevlast 'Crnog plemstva' ili nekog drugog tajnog tijela. Doista, promatrajući političku elitu (posebno danas), nema govora o tome da narodni zastupnici određuju tijek razvoja ili donose ključne odluke. Radi se o elitama koje stoljećima grade svoju financijsku okosnicu. Po tom pitanju je tzv. Crno plemstvo moguće kroz bankarsku baštinu Gvelfa.
Naime, oko 1400. godine, europska središta moći su se sukobila kroz dva glavna kampa. S jedne strane bili su Gibelini, podupiratelji carske obitelji Hohenstaufen. S druge su bili Gvelfi odnosno Welfi, koji su ime dobili po njemačkom princu koji se borio za moć u Svetom Rimskom Carstvu njemačke narodnosti. Papa je podržao Gvelfe, te se brojni povijesni sukobi mogu barem do Bečkog kongresa obilježili podjelom carskog i papinskog, gibelinskog i gvelfskog. Naravno da je plan Gvelfa bio domoći se moći i sile, ali teoretičari zavjere pristupaju tom ponašanju s retrospektivnog stajališta. Nije bilo Gvelfa koji su u 16. stoljeću znali da će nastati monopolističke kompanije proširene u cijelom svijetu. To su događaji koji su pokazatelj povijesnih procesa dugog trajanja i koji su postali sasvim normalnim načinom djelovanja onoga što su danas multinacionalne korporacije.
Crno plemstvo je pomoglo Williamu od Oranjea u osvajanju engleskog trona, a kasnije će se pokazati da je to bio mudar potez elite jer je William njima dopustio stvaranje Engleske banke i Istočnoindijske kompanije, koja je od 17. stoljeća bila najmoćnija financijska ustanova na svijetu. Moć je održavana stalnim bitkama s protivnicima, što je uključilo i državne udare, revolucije i ratove 19. i 20. stoljeća. Teško je, stoga, previdjeti ulogu Crnog plemstva u bankarstvu i financijskim ustanovama, još otkako je u Lombardiji krenulo moderno bankarstvo. U tome se sasvim možemo složiti, te opisati Crno plemstvo kao temeljnu financijsku elitu u prošlosti i danas.
Nije jasno zbog čega bi, točno kako i iz kojeg razloga Crno plemstvo osnivali Rozikrucijance, Unitarijance, Fabijansko društvo i Svjetsko vijeće crkava, kako se govorka među poznatim spisateljima popularnih knjiga. No, utjecaj Crnog plemstva se može vidjeti u institucijama kao što su Banca Commerciale d'Italia, Banca Privata, Banco Ambrosiano, The Netherlands Bank, Barclays Bank, no i u Banco de Colombia i Banco de Ibero-Americana gdje se financijska elita svijeta bavi ilegalnom prodajom narkotika, te čija zarada završava u sigurnosti švicarskih trezora, a posebno u ustanovi pod imenom Banca de la Svizzera Italiana (BSI), koja prima kapitalna ulaganja iz Sjedinjenih Država i koja se nalazi u Luganu, mjestu koje je poznato po tajnim računima. Stoga, ako želimo razotkrivati elitno korporativno društvo Crnog plemstva, onda su političari, plemstvo, kraljevske obitelji, pape, tek druga stepenica jer i njih održava pravo Crno plemstvo, ono koje drži financijske ustanove.
Vezano uz temu:
Stvarna uloga i moć elitnih i tajnih društava (I. dio) 
Stvarna uloga i moć elitnih i tajnih društava (II. dio): Malteški red 
Stvarna uloga i moć elitnih i tajnih društava (III. dio): Neke poveznice masona i jugoslavenske diplomacije 
Stvarna uloga i moć elitnih i tajnih društava (IV. dio): Red Garte 
Stvarna moć i uloga elitnih i tajnih društava (V. dio): Ukrajinski klanovi 
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
