Sudbine u rukama bez konsenzusa: Kako to da se ekonomisti toliko često ne mogu složiti? Koji je razlog da i vrhunski "mainstream" stručnjaci imaju potpuno oprečna mišljenja i prognoze?

Ekonomija ne samo da je kompleksna sama po sebi već i direktno utječe na živote milijuna ljudi diljem svijeta, do te mjere da se može slobodno reći bez pretjerivanja da je ispravno, ili neispravno upravljanje ekonomijom često pitanje života i smrti. Loše ekonomske odluke mogu dovesti do pojave gladi, ekstremnog siromaštva, pa svakako i rata - zapravo mnogi će se složiti da se skoro pa svi ratovi, nakon što se posve ogole, vode prije svega zbog ekonomije.

Imajući to u vidu bilo bi nam svima u interesu da ekonomijom upravljaju ljudi s najvećim mogućim iskustvom, znanjem i pronicljivošću. Ali postoji problem i to popriličan - čak i najveći ekonomisti se često međusobno ne slažu.

I to ne u nekim trivijalnim detaljima, neslaganja mogu biti tolika da su stavovi potpuno oprečni. Nije uopće teško zamisliti da, recimo, imamo tri vrlo učena ekonomista koji gledajući u jedne te iste podatke i pokazatelje mogu doći do tri posve različita mišljenja.

Ekonomist A tvrdi kako će ekonomija u iduća dva fiskalna kvartala rasti. Ekonomist B tvrdi da će padati. Ekonomist C je pak uvjeren da će ekonomija stagnirati.

Kako je to moguće, zar zaista gledaju iste podatke? Nije li bar jedan od trojice zapravo amater koji je lažirao diplomu?! Ne, sva trojica slove kao renomirani stručnjaci u svom području. Ali to tek onda zvuči apsurdno i pomalo zastrašujuće (zbog onog što smo naveli u uvodu). I koliko je to česta pojava? Poprilično česta. Da se ne slažu ni oko čega? Ne, ne baš tako radikalno. Kad su stvari jednostavne i relativno očite sva trojica (ili više njih) doći će najčešće do istog zaključka, problem postaje očit kad na red dođu kompleksni faktori...

Uzmimo jednostavan primjer.

Ako postoji znatna potražnja za nekim proizvodom, a tog proizvoda nema puno, onda će i laik brzo zaključiti da će cijena tog proizvoda definitivno rasti. Ekonomist će pak preciznije, koristeći se podacima, moći prognozirati koliko će zapravo ta cijena rasti. Jer ako nastavi rasti sve više i više onda će se neminovno i potražnja smanjiti, a u jednom trenutku jednostavno će nestati (jer je proizvod postao preskup).

Svi ekonomisti će se također lako složiti oko prognoze ekonomske produktivnosti ako je, recimo, stopa nezaposlenosti blizu nule. To znači da skoro svi rade, može se očekivati ekonomski rast. Također se može s velikom sigurnošću reći da će poslodavci morati povećavati plaće jer im sad počinje nedostajati radnika - da bi privukli idealnog zaposlenika morat će ga "namamiti" višom plaćom (možda i preoteti konkurenciji). Isto tako lako će se donijeti određeni zaključci ako je nezaposlenost visoka - u tom slučaju padaju i plaće i radničke beneficije, puno radnika se mora boriti za jedno otvoreno radno mjesto (poslodavcima je, jasno, ovo puno draži scenarij).

Ali što kad scenariji postanu kompleksniji, recimo kad treba prognozirati ekonomska kretanja, bilo rast ili pad, za kraće, srednje ili duže razdoblje? To su najvažnija pitanja. Kada bi neka zemlja znala što je čeka u bliskoj budućnosti mogla bi se idealno pripremiti za nadolazeće scenarije, ali često nije u stanju. Zašto? Zbog ekonomista, odnosno njihovog međusobnog neslaganja.

Oko čega se to konkretno ekonomisti najčešće ne slažu? Može biti oko zaista svega i svačega, od sitnih stvari do velikih pitanja, ali ipak jedan prijepor je najvidljiviji, a to je onaj između kejnezijanske i slobodno-tržišne ekonomije.

Prečesto spominjemo kejnezijanizam, odnosno Keynesovu školu, pa tako ovim putem najavljujem da ćemo se idućeg tjedna u jednom tekstu baviti samo njom, odnosno njime, Johnom Maynardom Keynesom, koji je 30-ih godina ostavio takav trag na svijetu ekonomije da ga doslovno susrećemo svakog dana. No, u ovom kontekstu opširna priča o kejnezijanizmu nije toliko bitna, važno je samo imati na umu gdje se dva ekonomska pravca sudaraju (i zašto zbog toga toliko često nedostaje konsenzus među ekonomistima danas!).

Ukratko - kejnezijanska ekonomija vjeruje da država treba igrati ulogu u tržištu dok slobodno-tržišna (ili samo "tržišna") ekonomija, kako joj i samo ime sugerira, duboko vjeruje da tržišta moraju biti "slobodna". Slobodna od koga ili čega? Države, dakako!

Tržišni ekonomisti vjeruju da će se tržišta samoregulirati i da država zapravo nema što tražiti tu, naročito intervenirati. Dakle, zagovaraju laissez-faire ekonomiju (o tom konceptu smo pisali ranije, vidi: Sve je počelo s fiziokratima, još i prije "nevidljive ruke" Adama Smitha: Što je to Laissez-Faire koncept? Kako je i zašto u 18. stoljeću nastao i iz temelja promijenio svijet u kojem danas živimo?).

Pobornici slobodnog tržišta i tržišne ekonomije smatraju da bi država trebala "maknuti" ruke s ekonomije te odbacuju teoriju da su državne intervencije u ekonomiju korisne. Što pak kad nastanu problemi? Tržište će ih samo od sebe riješiti, tvrde. Dakle, nema državnih poticaja, nema državnog spašavanja posrnulih kompanija, nema državne potrošnje koja je specifično osmišljena samo da potiče ekonomiju...

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.