Pred kraj 1957. godine, točnije na današnji dan, 30. studenog, pokušan je atentat na indonezijskog predsjednika Sukarna, jednog od iznimno važnih lidera tog vremena. Za vrijeme posjete jednoj školi, dok se približavao automobilom, a ulice su bile pune ljudi koji su izašli kako bi ga dočekali, na njegovo vozilo bačena je ručna granata. Sukarno je preživio tek s lakšim ozljedama, no ukupno osmero ljudi je poginulo, a ranjeno je oko 100. Povodom tog događaja donosimo vam tekst u kojem je znatno detaljnije opisan period vladavine Sukarna, (neuspjeli) pokušaj njegovog rušenja od strane američke CIA-e i važnost cijele priče u kontekstu jednog vremena...
--------------------------
Dobra definicija obavještajnog rada je - "tajno je djelovanje čiji je cilj razumjeti ili promijeniti ono što se zbiva u inozemstvu". Predsjednik Dwight D. Eisenhower to je nazvao "gadnom, ali životno važnom nužnošću". Nacija koja svoju moć želi širiti izvan svojih granica mora vidjeti izvan horizonta, znati što dolazi, sprečavati napade protiv svojeg naroda. Mora predvidjeti iznenađenja. Bez jake, pametne, oštre obavještajne službe i predsjednici i generali mogu postati slijepi i sakati. Kroz cijelu povijest pa sve do danas, SAD kao supersila nisu imale takvu službu.
Kad je počeo Drugi svjetski rat, SAD nisu imale spomena vrijednu obavještajnu djelatnost, a kada je rat završio, nisu imale gotovo nikakvu. Užurbana demobilizacija ostavila je za sobom nekoliko stotina ljudi s nekoliko godina iskustva u svijetu tajni i voljom da se nastave boriti s novim neprijateljem. Dobrim dijelom su uzimali ljude iz bivših nacističkih kadrova.
"Sve veće svjetske sile osim SAD-a imale su već godinama stalne obavještajne službe širom svijeta, koje su bile izravno odgovorne najvišim instancama vlasti", upozorio je predsjednika Trumana u kolovozu 1945. godine general William J. Donovan (Wild Bill Donovan), zapovjednik ratnog Ureda za strategijske usluge (OSS, Office for Strategic Services). "Prije ovog rata SAD nisu imale tajnu obavještajnu djelatnost za inozemstvo. Nikada nisu imale, pa ni sada nemaju koordiniran obavještajni sustav".
Centralna obavještajna agencija (Central Intelligence Agency, skraćeno CIA) je trebala biti taj sustav. Ali plan za tu Agenciju bio je nedorađena i zbrzana skica. Nakon propasti Britanskog Carstva SAD su ostale jedina sila kadra suprotstaviti se sovjetskom komunizmu, i Americi je bilo očajnički potrebno da upozna neprijatelje, da predsjednicima osigura predviđanja i da, kada bude pozvana da upali fitilj, protiv vatre bori se vatrom. CIA-ina misija, iznad svega, bila je da predsjednik uvijek dobije upozorenje na napad iznenađenja i da se ne ponovi drugi Pearl Harbor.
Tamo gdje je razumijevanje promašilo predsjednici su naređivali CIA-i da tajnim djelovanjem promijeni tijek povijesti. CIA-ine tajne operacije bile su velikim dijelom ubodi naslijepo u mraku. Jedini kurs Agencije bio je učenje kroz djelovanje- griješeći u bitkama. CIA je tada prikrivala svoje pogreške u inozemstvu, lažući predsjednicima Eisenhoweru i Kennedyu.
Govorila je te laži kako bi očuvala svoj položaj u Washingtonu. Poput američke javnosti, i Agencija je, na svoju štetu, izražavala neslaganje tijekom Vijetnamskog rata. I ona je doživljavala da se njeno izvještavanje odbacuje ako se ne uklapa u prethodno formirana shvaćanja predsjednika. CIA-u su korili i omalovažavali predsjednici Johnson, Nixon, Ford i Carter. Nijedan od njih nije shvaćao kako Agencija djeluje. Svoju su funkciju preuzimali "očekujući da obavještajna služba može riješiti svaki problem ili da ništa ne može učiti kako treba, a potom zauzimali suprotno stajalište".
Da bi preživjela kao institucija u Washingtonu, Agencija je prije svega morala osigurati da je predsjednik čuje; ipak, uskoro je shvatila da je opasno reći predsjedniku nešto što ne želi čuti. CIA-ini analitičari naučili su stupati u korak, konformirajući se s konvencionalnim mudrostima. Krivo su shvaćali nakane i sposobnosti neprijatelja, pogrešno proračunavali komunizam i pogrešno prosuđivali terorističke prijetnje.
Najviši CIA-in cilj tijekom Hladnog rata bio je ukrasti sovjetske tajne vrbovanjem špijuna, ali CIA nikad nije došla u posjed nijednog koji bi imao dubok uvid u funkcioniranje Kremlja. Broj sovjetskih špijuna koji bi mogli otkriti važne informacije- pri čemu su svi bili dobrovoljci, a ne vrbovani- mogao se izbrojati na prste dvije ruke. I svi su poginuli tako što su uhićeni i pogubljeni u Moskvi. Gotovo sve njih su izdali službenici CIA-e sovjetskog odjela koji su špijunirali za suprotnu stranu, pod predsjednicima Reganom i George H. W. Bushom. Za vrijeme Regana CIA se bacila na loše osmišljene operacije po Trećem svijetu, prodajući oružje iranskoj Revolucionarnoj gardi kako bi financirala rat u Srednjoj Americi, kršeći zakon i trateći ono malo povjerenja što joj je ostalo.
Zadaća da shvate drugu stranu pala je na strojeve umjesto na ljude. Kako se tehnologija špijunaže sve više razvijala, CIA-ino gledanje postajalo je sve kratkovidnije. Špijunski sateliti omogućili su joj da broji sovjetsko oružje, ali nisu joj dali informaciju da se komunizam raspada iznutra.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
