Rat u Gazi je brutalan, u pola godine u izraelskim napadima ubijeno je preko 33,000 ljudi, većinom žena i djece. No, ono što dodatno taj rat čini brutalnim je i sam omjer snaga. Izrael doslovno ravna sve pred sobom s neusporedivo moćnijom vojskom koja je dodatno pojačana najboljom američkom tehnologijom. Palestinske oružane skupine u ovom kontekstu su skoro slabije od Davida u mitskoj priči o borbi s Golijatom. Da, izraelski napad na Gazu je odmazda za napad koji je započeo Hamas - također brutalan napad u kojem su mahom žrtve bili izraelski civili i vojnici su ulovljeni "na spavanju". Pokolj koji su izvršili Hamas i drugi pripadnici oružanih skupina u Gazi nemoguće je pravdati, ali isto tako nemoguće je povijest ovog sukoba promatrati od tog kobnog 7. listopada jer - za razliku od terorističkih skupina kao što su Al-Qaeda i ISIL - pripadnici Hamasa nisu napad izveli iz nekakvog fundamentalističko-ekstremističkog vakuuma već iz prostora koji je izložen godinama možda i najvećoj represiji na svijetu. Pojas Gaze je velik (čak ni ne tako velik površinski) zatvor na otvorenom u kojem je utamničeno nekoliko milijuna Palestinaca.
Izrael je pak odlučio "pobunu u zatvoru" kazniti s još višestruko većom dozom brutalnosti pokazavši pritom i cijelom svijetu da može, ako želi, ubijati na desetke tisuća civila bez da taj svijet reagira, čak ni simbolički kroz uvođenje sankcija ili barem embargom na daljnje slanje oružja Izraelu. Izraelske vlasti, najdesnija administracija koju je Izrael ikad imao, snažno je razotkrila licemjerje upravo njihovih saveznika koji su nastavljali slati im i bombe koje su specifično korištene za demoliranje i ubijanje Pojasa Gaze.
Opaske Bidenove administracije toliko su mlake i toliko se daju samo zbog izborne godine da Izrael zaista može s još većom sigurnošću vršiti svoju agresiju. Izrael zna što je napravio u Pojasu Gaze i znaju da Amerika zna i ne čini ništa po tom pitanju. Ako je među izraelskim vodstvom bilo i najmanje sumnje da bi im Amerika mogla smetati u ostvarenju njihovih ciljeva i planova, sad znaju da to nije slučaj. Zato su si ovog puta dozvolili ići i korak dalje.
Taj korak dalje dogodio se 1. travnja kada su njihove snage bombardirale iransko veleposlanstvo u Damasku. Dakako, Izrael je izveo na stotine napada diljem Sirije i uvijek bez ikakvih sankcija, ali čak ni oni nisu išli tako daleko da namjerno gađaju diplomatsku misiju. Postojalo je to nepisano - zapravo itekako pisano (!) - pravilo da se to jednostavno ne radi, nikad, jer gađanje konzulata ili ambasade jednako je bacanju svih pravila kroz prozor i otvoreno pozivanje na totalni rat u kojem sve prolazi, bez iznimke.
I svi ti napadi po Siriji koje nitko nikad nije zaustavljao niti previše korio - ni Amerika, ni Europa, ni Rusija - dali su Izraelu ogromno samopouzdanje da može što god poželi. To je upotpunjeno radikalnom političkom administracijom koja jako odskače od svega što smo do sad vidjeli, čak i u Izraelu. Ljudi kao što su Itamar Ben-Gvir i Bezalel Smotrich su akteri koji su ideološki do te mjere iskvareni da mogu biti opasnost po cijeli svijet. Premijer Benjamin Netanyahu je pak korumpirani oportunist koji se doveo u takvu političku slijepu ulicu da jedino što mu je ostalo je da bude njihova marioneta, što se potvrđuje iz dana u dan.
Ministri Ben-Gvir i Smotrich su scenaristi totalnog kaosa i sve ovo doživljavaju kao povijesnu priliku, a sebe kao povijesne odabranike koji će ostvariti fundamentalističke planove. U tom smislu ne razliku se previše od drugih religijskih fanatika, ali u ovom slučaju dokopali su se kontrole nad zemljom koja je jedina nuklearna sila na Bliskom istoku.
Kad gorljivo ističu da Hamas mora biti eliminiran zapravo to predstavlja uvod u širi plan - svi izraelski neprijatelji moraju biti eliminirani. Kad? Sad, jer povijesne "prilike" poput ove se više možda nikad neće ponoviti.
Izrael pod njihovim vodstvom pokazao je što je kadar učiniti u žaru osvete. Sada po istom ključu čekaju priliku za još veću osvetu protiv puno većeg neprijatelja, najvećeg neprijatelja - Irana.
Jer iz izraelske perspektive, i to ne samo ove radikalne administracije, Iran je epicentar iz kojeg se anti-cionizam širi Bliskim istokom i svijetom. Eliminirati Iran značilo bi, vjeruju, završiti posao, osigurati vječnost izraelskoj državi. Glede detekcije te prijetnje vjerojatno i jesu u pravu jer sve anti-izraelske snage na ovaj ili onaj način počinju s iranskom podrškom. Na sličan način je i SAD detektirao da se SSSR mora urušiti i da će onda diljem svijeta nestati socijalističke zemlje (barem sovjetskog tipa) - i bili su uvelike u pravu.
Tzv. Osovina otpora postoji dok postoji teokratsko vodstvo u Iranu, to je svima jasno, a Izraelu najviše. I spremni su na još puno veći rat kako bi slomili taj otpor.
Postoje teorije o tome da je Izrael znao da će Hamas napasti kao što je napao 7. listopada i da se to pustilo kako bi se mogla opravdati odmazda (vidi: "Zid Jerihona" nije teorija, a je li zavjera? Dokumenti potvrđuju da je Izrael još prije godinu dana znao u detalje za operaciju koju planira Hamas). U ovom slučaju pripreme za rat s Iranom nema nikakve teorije ni nedoumica - Izrael je napao iranski konzulat s jasnim ciljem izazivanja reakcije.
Pritom su, za početak, dobili još jednu visoku dozu potvrde lojalnosti njihovih zapadnih saveznika. Washington, koji je počeo nešto spominjati gladne i umiruće civile u Gazi, sada brzo radikalnom izraelskom vodstvu javlja - kako je sam Biden rekao - da mogu računati na "željeznu potporu" SAD-a u slučaju da Iran napadne Izrael. A to što je Izrael napao iransko diplomatsko predstavništvo? Ništa o tome, jasno, to je skoro pa javno odobreno.
I ako idemo linijom informacija koje upijaju ljudi poput Ben-Gvira i Smotricha, što sve ovo zapravo znači? Znači da Izrael može krenuti u rat protiv Irana i da će ga SAD podržati.
Godinama, desetljećima zapravo, Izrael čeka na priliku da uvuku SAD u rat s Iranom, odnosno da im SAD "riješi" iransku prijetnju za njih. Imajući u vidu američki animozitet prema Iranu još od prvih dana Iranske revolucije 1979., jasno je da postoji mogućnost da se Ameriku natjera u takav rat. Nije da je lako, jer da jest to bi se već dogodilo, ali namjera je uvijek ostala i neki smatraju da je sad trenutak.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
