Svijet ekonomije nakon savršene oluje i ukrajinskog katalizatora: Njemački Zeitenwende i deglobalizacija kroz friendshoring

Sjećate se kako smo u jednom od nedavnih tekstova konstatirali da prognoze čak i najvećih ekonomskih stručnjaka mogu jako promašiti kada u svoju analizu ne ubace mogućnost "faktora X"? Nema boljeg primjera od 2022. godine, a konkretno ekonomskih prognoza za Njemačku.

Na početku godine zaista je izgledalo kao da je sve idealno posloženo za jedan snažan njemački uzlet, pravi ekonomski preokret. Sve je bilo spremno, narudžbe su popunjene, globalna logistička mreža se oporavljala i otvarala, njemačke relativno nove vlasti najavile su velike investicijske planove... bilo je potrebno samo izbjeći "faktor X", nešto nepredvidljivo - a upravo to se i dogodilo.

Rat u Ukrajini promijenio je sve. Posljedice ovog rata osjetit će se i osjećaju se u cijelom svijetu, ali malo gdje će imati toliki impakt kao na njemačku ekonomiju.

Njemački kancelar Olaf Scholz, očito nastojeći se diferenicrati od svoje utjecajne prethodnice Angele Merkel (koju se ovih dana nastoji politički marginalizirati zbog percepcije predobrog odnosa s Moskvom), neposredno nakon izbijanja rata u Ukrajini najavio je "Zeitenwende", odnosno "povijesnu prekretnicu". U kojem smislu? U smislu geopolitike i vojne potrošnje. No, čini se da će, htio to ili ne, morati prihvatiti i "Zeitenwende" u kontekstu njemačke ekonomije.

Jer kako je zapravo stvoreno njemačko ekonomsko čudo? Možemo pričati o njemačkoj ambicioznosti, točnosti, radnoj etici, i sve to sigurno ima utjecaja, no iza svega toga ipak se krije nešto puno jednostavnije i praktičnije - Njemačka je postala ekonomska sila zahvaljujući modelu uvoza jeftine energije i velikog industrijskog izvoza u globalizirani svijet.

To su dva ključna faktora koja su potrebna njemačkom gospodarstvu da bi se i dalje razvijalo i jačalo. Ako im oduzmemo samo jedan cijeli model se urušava, a sad su se našli u situaciji da gube oba.

Nekoliko desetljeća taj model je besprijekorno funkcionirao, a prethodna administracija kancelarke Merkel pokrenula je dva velika projekta s ciljem očuvanja i daljnjeg razvoja tog modela. Kao prvo, odobrili su izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2 da bi još i više te jeftine energije stizalo do njemačkih tvornica. Kao drugo, orkestrirali su grandioznu kampanju privlačenja migranata iz raznih dijelova svjeta, naročito Bliskog istoka i Afrike, da osiguraju ljudske resurse za sve zahtjevnije njemačko tržište rada koje pak pati od loše domaće demografske slike.

Može se reći da su svi sastojci za novi njemački uzlet bili spremni, posloženi. Imajući to u vidu možemo pretpostaviti da bi bivša vlast također učinila i sve da se spriječi eskalaciju ukrajinske krize jer po njihove poslovne planove to je najgori scenarij.

Ali to je bivša Njemačka i planovi su bivši. Nova administracija, gdje često vodeću riječ ima manjinski koalicijski partner, stranka Zelenih, ima jednu sasvim novu viziju i u istoj rat u Ukrajini više nije problem već rješenje za izgradnju novog poretka i novog ekonomskog modela.

Naravno, nema nikakvog osiguranja da će novi model uspjeti. Može završiti katastrofom, propašću njemačke ekonomije, u slučaju da se ne prilagodi dovoljno brzo. Ali to je rizik kojeg su određene frakcije odlučile prihvatiti.

Koja je, dakle, osnova novog modela? Kao prvo, jeftina energija više nije na stolu. Kako tome doskočiti? Zeleni, jasno, duboko vjeruju u tzv. zelenu revoluciju, energetsku neovisnost kroz intenzivnu izgradnju infrastrukture koja će se fokusirati na obnovljive izvore. Mogu li to izvesti? To sve ovisi čije stručnjake ćete citirati - s jedne strane imamo i dalje iznimno moćan lobi fosilnih goriva koji tvrde da je to nemoguće, da su to "pusta maštanja". S druge strane je nova ideja koja smatra da je zelena energija ne samo moguća već predstavlja budućnost. I to nužnu budućnost prema kojoj će svi morati ići kako bi se svijet spasio od razornih posljedica klimatskih promjena.

Ali i za revolucionarne tranzicije treba vremena. Jedan dio Njemačke pak vidi sebe kao pionire te revolucije i pritom smatraju da je kriza zapravo "prilika", da je revoluciju puno lakše provesti ako se tranzicija nametne kao neminovna i jedina opcija. Ponudit će period "kraće boli" u zamjenu za viziju ponovnog izbijanja na sam vrh. Jasno, kada bi Njemačka u tome uspjela bila bi ispred konkurencije koja se još koleba s analizama i bez obzira koliko se pričalo o obnovljivim izvorima ipak će se još dosta vremena držati provjerenih izvora.

U tom smislu Olafov "Zeitenwende" zaista postaje i ekonomski, a rat u Ukrajini se promatra kao katalizator tih promjena. Kad je u jednom trenutku vlastima u Berlinu postalo jasno da je to tako promijenili su čak i priču oko slanja oružja Ukrajini.

Ali što je s drugim faktorom? Zar nestaje globalizacija koja je bila potporni stup ekonomije desetljećima? Da, mogla bi nestati, barem u ovom smislu kakvom je danas doživljavamo gdje ekonomija zaista operira na globalnom tržištu.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.