Svjedočenje novom vremenu i uzdizanje bipolarnog globalnog poretka: Rusija i EU otpadaju kao svjetske sile, jedna svojim izborom, druga po narudžbi - ostaju SAD i Kina, a konačni sraz može početi bez odugovlačenja

Situacija oko energetike dodatno je eskalirala nakon jučerašnjeg događaja. Dakako, govorimo o sabotaži oba ruska plinovoda koja kroz Baltičko more spajaju Rusiju i Njemačku. Situacija je takva da svi itekako slute tko je izveo ove podmorske napade, ali nikome ne pada na pamet (još uvijek čak ni Rusiji) reći o čemu je ovdje riječ. Jasno, postoji razlog zašto svi prakticiraju šutnju zadnjih 24 sata. EU, ako bi rekli što slute, morali bi, barem radi vlastite javnosti, osmisliti neki novi pristup prema svojim saveznicima. Rusija pak, ako počne prozivati krivce morala bi, po nekoj sili geopolitike (teško da ruska javnost išta dodatno očekuje u ovom trenutku!) uzvratiti udarac, a to onda vodi o lančane reakcije gdje bi se dizala energetska infrastruktura diljem Europe u zrak. To bi komotno mogao biti i povod za eskalaciju samog rata koji se još uvijek tehnički vodi samo između Rusije i Ukrajine.

Ali prema kojem konačnom ishodu ide ova sve dublja kriza? Bušenje ruskih plinovoda možemo uzeti kao simboličnu prekretnicu koja sugerira da će vrijeme pred nama ekonomski biti destruktivno i za Europsku uniju i za Rusiju. Da, Rusija nije ekonomski kolabirala u prvih par mjeseci rata kao što su joj neki prognozirali, ali svejedno, ne treba imati iluzija, iz ovog iscrpljujućeg rata (vojnog i ekonomskog) Rusija neće izaći snažnija, biti će sretna ako uopće izađe - isto vrijedi i za Europsku uniju.

Zapravo ono čemu vrlo vjerojatno svjedočimo u ovom trenutku, što nikako nije dobro po sve nas koji živimo ovdje, je proces uklanjanja i Rusije i Europske unije s pozornice svjetskih sila. Niti jedna niti druga nikad nisu dosegle svoje ambicije. EU je ostala u sjeni SAD-a, a Rusija u sjeni same sebe, odnosno nekadašnjeg SSSR-a.

I što onda dobivamo? Vjerojatno kraj obje konkurentne geopolitičke ideje, i unipolarnosti i multipolarnosti. Umjesto toga ostat će bipolaran svijet u kojem će se natjecati velika sila Zapada, SAD, i velika sila Istoka, Kina.

Neki se već trude definirati kronologiju, ali ima smisla. Činjenica jest da smo od raspada SSSR-a, dakle od 1991., pa sve do izbijanja velike financijske krize 2008. imali unipolarni svijet, odnosno svijet u kojem je SAD bio apsolutno dominantna sila. Financijska kriza ipak je poljuljala utjecaj SAD-a i stara moć više se nije vratila.

Negdje tamo od 2008. pa recimo do 24. veljače ove godine, jer to će definitivno biti datum koji će se pamtiti kao povijesna prekretnica, imali smo nešto što neki danas nazivaju kvazi-multipolarni svijet. I zaista, bio je to period naglog uspona Kine, ali i Europska unija je ekonomski kontinuirano rasla te je sukladno tome imala pravo sebe svrstavati u redove svjetskih sila.

U isto vrijeme ideja multipolarnosti otvarala je vrata za simultano jačanje Rusije, Indije, Turske, Njemačke... Rusija je u tom periodu najviše geopolitički napredovala. Mnogo puta smo to rekli tijekom zadnjih deset godina, no i dalje stoji da je NATO agresija na Libiju bila velika prekretnica. Taj okidač 2011. godine pokazao je Rusiji da je počeo proces eliminacije zemalja s kojima imaju dobar ili relativno dobar odnos. Iduća na redu bila je Sirija i tu je Rusija intervenirala obranivši u konačnici vlast u Damasku što joj je, izvan okvira Zapadnog svijeta, donijelo znatan kredibilitet. Pro-zapadni prevrat u Ukrajini Rusija je dočekala aneksijom Krima i podupiranjem pobune u Donbasu 2014. godine. Dakako, ta napetost se nije smirila, kao što se podosta smirio rat u Siriji (iako uvijek postoji opasnost da će se i on razbuktati jer na terenu je ostalo sasvim dovoljno zamrznutih sukoba), već se pretvorilo u najveći rat u Europi od Drugog svjetskog rata, ali i najveću krizu po cijeli svijet još od najnapetijih trenutaka Hladnog rata (ovih dana Kubanska 35-dnevna raketna kriza iz 1962. nekako se čini sve više kao manje neugodan period u komparaciji s današnjim).

Nije Rusija jedina koja je zastupala koncept multipolarnosti. Sve zemlje koje su ojačale vidjele su u tome prigodan model nove globalne ravnoteže, čak i Kina koja sigurno nije žudila za time da se nađe u opasnom rivalstvu sa sve nervoznijim SAD-om koji zapravo još tamo od 2008. vidi nabujale ugroze po svoju globalnu dominaciju. Ali situacija ide prema tome da će se Kina morati po ubrzanom postupku pripremati za taj veliki sraz jer obruč oko nje sve se snažnije steže. Bipolarni svijet uzdiže se pred njome kroz srozavanje Rusije i Europe.

Oslabljenja Rusija svakako ne odgovara Kini. Peking je dugo vremena u Rusiji vidio saveznika koji će se konkretnije od njih samih izložiti konfrontaciji u geopolitičkom smislu. Rusija je trebala biti "ta" koja će, kad zatreba, i vojno intervenirati da bi se spriječio daljnji prodor SAD-a i američkih interesa. Oslabljenja Rusija može postati i neka vrsta balasta, nešto kao puno veća i nuklearno puno teža Sjeverna Koreja.

S druge strane sunovrat u koji ide Europska unija nanijet će strateški udarac SAD-u, iako ima onih koji smatraju da je to za dugoročnu američku dominaciju zapravo dobro. Slaba EU, ili čak i nestanak iste, sigurnost je da kontinent neće u nekoj budućnosti biti ponovno "zaražen" kakvim idejama na tragu Charlesa de Gaullea.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.