U Italiji se 4. ožujka odvijaju važni parlamentarni izbori. Kakav god bio rezultat ovih izbora, već sada se može govoriti o tome da će eurozona dodatno oslabjeti, europsko jedinstvo će i dalje biti na kušnji, a utjecaj Bruxellesu nemilih sila će se povećati. Italija je za Europu važna zbog veličine svog stanovništva i snage svog gospodarstva. Italija je sa svojih 65,5 milijuna ljudi četvrta najveća zemlja Europske unije, te čini 11,3 posto europskog BDP-a (odnosno 14,5 ako se izdvoji Velika Britanija).
Gospodarstvo je stoga prirodno u srži talijanskih izbora. Najveća tema rasprave je reforma europskog fiskalnog dogovora, što je ključna sastavnica Povelje o stabilnosti, koordinaciji i upravljaju Ekonomskom i monetarnom unijom. Cilj postojanja ove Povelje jest jačanje gospodarskog stupa ekonomske i monetarne unije, a fiskalni dogovor postavlja pravila donošenja proračuna kako bi se ostvarila veća koordinacija uprave ekonomskim politikama u eurozoni. Radi se zapravo o nekom obliku direktiva sličnim kao u planskom gospodarstvu komunističkih država.
Dogovor zahtijeva od vlada eurozone da donesu zakonska rješenja kojima se njihovi proračuni osiguravaju u obliku postizanja ravnoteže ili suficita. Fiskalna pravila ujedno postavljaju prihvatljiv odnos duga prema BDP-u na 60 posto. Države članice moraju popraviti proračun i usuglasiti se s programom gospodarskog partnerstva ako pređu taj odnos. U Italiji je upravo zatečeno takvo stanje. Oporavak talijanskog gospodarstva je do sada bio spor i krhak. Talijanski gospodarski rast je najmanji u Europskoj uniji. Međunarodni monetarni fond predviđa kako će se jaz između Italije i drugih ekonomskih sila u Europi povećati u 2018. godini. Nezaposlenost je pala u prosincu 2017. godine na 10,8 posto, ali nezaposlenost među mladima, odnosno u dobnoj skupini između do 24 godine, i dalje je preko 30 posto. Talijanski javni dug iznosi 131 posto BDP-a i četvrti je najveći u svijetu u apsolutnom smislu. Kraj olakšica u Europi i sve veće kamate vjerojatno će uskoro smanjiti talijansku mogućnost servisiranja vladinog duga.
Od talijanskih političara zahtijeva se fiskalna disciplina, ali istovremeno oni moraju olabaviti tu disciplinu ukoliko se žele približiti glasačima koji mahom zahtijevaju nižu dob umirovljenja, povećanje mirovina i reformu oporezivanja. Mnogi političari smatraju da bi preuzimanje suverene kontrole nad monetarnom i fiskalnom politikom zemlje olakšalo upravljanje gospodarstvom i omogućilo ekonomski uzlet. Uz rastući euroskepticizam, talijanski glasači podržavaju takve politike.
Demokratska stranka (Partito Democratico, PD) koju vodi Matteo Renzi, te euroskeptični Pokret pet zvijezda (Movimento 5 Stelle, M5S) na čelu s Luigijem di Maiom imaju najviše potpore na ispitivanjima javnog mnijenja, a i Renzi i di Maio podupiru pregovore oko fiskalnih odredbi s EU. Koalicija okupljena oko stranke Silvija Berlusconija Forza Italia (FI), koja okuplja desne stranke Sjeverna Liga (Lega Nord, LN) i Fratelli d'Italia – Centrodestra Nazionale, opire se fiskalnim odredbama i zahtijeva rješenje u obliku uvođenja dvostruke valute u Italiji, euro i liru. Koalicija bi mogla dobiti pojedinačno najveći broj mjesta u budućem talijanskom parlamentu.
Posljedično, svaka nova talijanska vlada će zasigurno biti u raskoraku s planovima njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona oko eurozone. Talijanski pokušaji ponovnog pregovora oko fiskalnog paketa izravno idu protiv Macronovog prijedloga da se postavi jedinstven niz ministara financija, procesa donošenja proračuna i rada parlamenata u 19 članica eurozone.
Osim problema u gospodarstvu, novi talijanski izbori imaju i geopolitičku teškoću za EU i NATO Savez. Prema izvještajima NATO-a, ukoliko M5S ili LN uđu u buduću vladu, te bi stranke mogle biti prepreka većem sudjelovanju Italije u NATO misijama, a mogli bi i smanjiti korištenje vojnih baza za NATO Savez, čime bi se kohezija Saveza smanjila. Ove bi stranke mogle čak biti u bližem dogovoru s Kremljom te bi kao takve širile 'protuzapadne i protuameričke strateške narative među talijanskom javnošću', što je u svojoj punini vjerojatno sušta glupost. Prema tim tumačenjima iz NATO-a, Rusija koristi strategiju pristupa euroskeptičnim političkim strankama u nastojanju da se dugoročno među njima ukorijeni protuzapadna poruka među europskim narodima.
Istina, M5S zagovara povlačenje Italije iz NATO-a, kraj sankcija protiv Rusije i micanje svih američkih nuklearnih oružja s talijanskog teritorija. Sam Berlusconi ima dugotrajne i tople odnose s Vladimirom Putinom i također poziva na prekid europskih sankcija protiv Rusije, a ukoliko dođe na vlast, upozorava kako će Forza Italia dati veto na odluku produženja tih sankcija. Dvojbe oko talijanskog učešća u NATO-u i mogućnost unutarnjeg neslaganja oko ruskih sankcija je dodatno pojačano podijeljenim stavovima oko imigracije, eurozone i Brexita. Po pitanju sankcija Rusiji, međutim, Rim bi mogao dobiti voljnog sugovornika u Berlinu. Nijemci ionako razvijaju složene i duboke odnose s Rusima, posebice po pitanju energetike. U tom smislu od rezultata talijanskih izbora najviše strepe istočnoeuropske zemlje, posebice Poljska i baltičke republike koji zahtijevaju jaku vojnu prisutnost na svojim istočnim granicama.
Talijanski oblici protuameričkog djelovanja su NATO-u veći problem od veta protiv produljivanja sankcija Rusiji. Ovakav stav bi poljuljao ionako nestabilne odnose europskih partnera sa Sjedinjenim Državama unutar transatlantskih asocijacija. Europska Unija pak može očekivati dodatna pitanja oko svoje cjelovitosti i kohezije, a posebice u vidu gospodarskih, strateških i vanjskopolitičkih pitanja. Erozija europskog jedinstva i potencijalno slabljenje europske političke predanosti jedinstvenom cilju tradicionalno su imali utjecaja i na strateški transatlantski savez. Nacionalna strategija sigurnosti Donalda Trumpa napominje iznimnu važnost jake i slobodne Europe za Sjedinjene Države. Strategija također predmnijeva da Rusija želi oslabiti američki utjecaj u svijetu, te da Rusija gleda na NATO i EU kao 'prijetnje', što je ponovljeno i u američkog strategiji nacionalne obrane. Ipak, teško je shvatiti kako se militaristički raspoložena Amerika nastoji uhvatiti u koštac sa svojim europskim partnerima.
Tko god pobijedio na izborima, Italija kao treća najveća ekonomija eurozone odredit će mnoge buduće odnose u EU. Izbori će biti ispit za populiste u Italiji i njihovu stvarnu snagu među biračima. Matteo Salvini, vođa LN-a, zagovara masovne deportacije migranata, posebice nakon što je porastao broj rasističkih napada na migrante, ali i broj kriminalnih djela koje su počinili pojedini migranti. Novi izborni sustav također će biti ispitan. Prošle godine je talijanski parlament prihvatio hibridan izborni sustav u kojemu će 36 posto mjesta biti podijeljeno po većinskom izbornom sustavu, a 64 posto po proporcionalnom. Pretpostavlja se da ovakav sustav favorizira glavne i velike stranke, a odbacuje manje i populističke političke snage, što znači da se moraju stvarati jake i izdržljive koalicije.
Jedna je stvar ipak kristalno jasna. Silvio Berlusconi se neće vratiti kao talijanski premijer, iako bi mogao biti vođa cjelokupnog bloka desnih stranaka i određivati sastav iduće vlade. Značajan broj glasača još je uvijek neodlučan, a ishodi mogu ovisiti o mnogobrojnim čimbenicima. S obzirom na mentalitet talijanskih birača, postoji velika mogućnost da bi predizborni savez desnice mogao populizmom i jakim vođama provući ovaj segment birača i dobiti čvrstu većinu u idućem talijanskom parlamentu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
