Pandemija koronavirusa, kao i sve pandemije u povijesti svijeta, dolazi i prolazi. Već sada u evolucijskom ciklusu ove pandemije uočavaju se određena "pravila" u vidu pojave varijante omikron koja, iako se širi znatno brže, prema dosadašnjim informacijama uzrokuje blaža oboljenja i ne tako izražene simptome. Virus ima "cilj" postati endemičan, baš kao i gripa, a to mu ne može poći za rukom ako se ponaša trajno apokaliptično. No, dok pandemija nastavlja svoju evoluciju i polako se sprema na stišavanje, planovi čovjeka imaju neke druge ideje.
Razumni slijed događaja bio bi ulaganje maksimalnog napora da što prije izađemo iz okvira krizne situacije u kojoj živimo već dvije godine. No, jedinstvenog stava po tom pitanju nema. Imamo cijeli spektar mišljenja, od onih koji smatraju da nikakve mjere nije trebalo ni uvoditi do onih koji žele maksimalno i trajno uvođenje "novog normalnog". Jasno, ne treba posebno ni navoditi kako su ovo dvije ekstremne pozicije, ali ono što je u ovom trenutku bitno je pokušati prognozirati gdje će se nalaziti zadnja pozicija na toj liniji između dvije točke ekstrema.
Ako se vodimo nekim ranijim izvanrednim situacijama koje su obilježile svijet, nažalost možemo već sada vidjeti da konačna pozicija neće biti na racionalnom centru već poprilično prema onoj strani koja apsolutno inzistira na uspostavi "novog normalnog".
Po običaju, situacija se mass-informacijski prezentira kao još jedna lažna dihotomija između radikalnog, gotovo srednjovjekovnog odbacivanja svake znanstvene činjenice i promišljanja i racionalne znanosti. To nažalost nije slučaj jer "promišljanja i racionalna znanost" u ovoj situaciji sjedila bi baš na tom tako teško dostižnom centru. Ali linija se nastavlja dalje i odlazi u jednu sasvim drugu krajnost, u jedan hiper-tehnokratizam koji u ovoj krizi vidi svoju drugu veliku priliku u 21. stoljeću.
Prva je dakako bila sigurnosna kriza izazvana terorističkim napadima na SAD 11. rujna 2001. Nakon tih napada posve je promijenjena sigurnosna paradigma na način da su uvedeni izvanredni zakoni na temelju kojih država i njen sigurnosni aparat dobivaju pristup privatnim podacima svih građana. Privatnost je srušena 11. rujna 2001. baš kao i WTC tornjevi. Jasno, bilo je rečeno da je to samo privremena mjera, nužna mjera kako bi se što lakše pronašlo teroriste i potencijalne teroriste.
Danas, 20 godina nakon - a u jednom ljudskom životu 20 godina je popriličan period - izvanredno stanje izazvano napadom 11. rujna 2001. i dalje traje, zapravo je još i gore. Gore u tom smislu da su građani neposredno nakon histerije oko terorizma (iako su sami teroristički napadi u praksi iznimno rijetka pojava, kako prije tako i nakon 11. rujna) nevoljko prihvatili da im sistem oduzme pravo na privatnost, da se privremeno eliminira "staro normalno". No, kako je vrijeme prolazilo rečeno im je da povratka na staro više ne može biti zbog, eto, sigurnosti. I većina je to prihvatila kao kakvu trampu za "život u sigurnijem svijetu".
Naravno, prosječni građanin je totalno dezinformiran glede same prirode terorizma te ovu prijetnju doživljava maksimalno simplificirano kao kakvu neminovnu pojavu modernog vremena. Pritom većina nije svjesna da strane vojne agresije i intervencije (kao i uplitanja u druge države) potiču stvaranje radikalizma, a u konačnici i terorizma. Dubinska analiza stanja ne daje se građanima na uvid - ne zato što bi ista bila komplicirana za shvaćanje (ne bi) već zato da se građani ne bi pobunili protiv preotimanja njihovih vrlo temeljnih ljudskih prava kao što je pravo na privatnost, slobodu od nadzora itd.
Promjena sa starog na novo normalno nakon 11. rujna 2001. danas je permanentna. Izvanredno stanje postalo je kroz godine trajno stanje, a ljudi koji se i dalje bune protiv te tranzicije završavaju tragičnom sudbinom kao Julian Assange kojem, bez obzira kako sudski proces završio, život je već uništen.
20 godina nakon prve izvanredne situacije koju se učinilo trajnom dolazi na red i druga pod nazivom Covid-19. I još jednom uviđamo kako ovdje diskurs nije potrebno stavljati na stvarnost ugroze već posljedice i tranzicije koje će se na temelju iste nametnuti. Je li u konačnici toliko bitno je li napad na SAD izveo Osama bin Laden ili neka druga struktura? Isto tako, za možda 20-ak godina, neće više biti toliko bitno je li koronavirus zaista bio toliko opasan koliko se tvrdilo ili nije, je li nastao prirodnim putem ili nije. Sve su to bitne teme, u smislu aktualnosti krize kroz koju prolazimo, ali postat će s vremenom vrlo nebitne i zaboravljene, i jedino što će ostati su posljedice i nove trajne promjene.
U slučaju reakcije na koronavirus možemo uvidjeti neke zabrinjavajuće stavove. Uzmimo aktualni omikron soj. Nije teško uočiti kako određeni dio struke, vlasti i medija jako teško prihvaća čak i spekulirati da bi ovaj soj mogao biti znatno blaži, da je evolucijski put aktualne pandemije pred krajem. Zašto? Zar nije od esencijalne važnosti, ako ništa drugo onda barem zbog psihološke iscrpljenosti građana, predstaviti neke potencijalno dobre vijesti? Ili su to pak "loše vijesti" po one koji su već prigrlili Covid-19 po istom uzoru kao što je prigrljen 9/11?
Netko će se pitati čemu sve to? Tu ćemo opet naići na mnoštvo promišljanja koja variraju od posve diaboličkih do razumnih, no možda najtočniju analizu možemo napraviti ako slijedimo "trag novca". Kako se to može staviti u korelaciju s oduzimanjem prava na privatnost što je bila posljedica permanentne krize usvojene nakon 11. rujna? Poprilično je jednostavno - ako je narod pod nadzorom od tog istog naroda više se ne očekuju prijetnje i prevrati. U konačnici veću sigurnost dobiva postojeći ekonomski model koji ne mora strahovati od povratka u revolucionarna vremena. Sigurnost tržišta i kapitala naglo raste i cilj je ostvaren.
Kriza oko Covid-19 dodatno produbljuje to stanje. Građane se intenzivnije prati te im se može i onemogućiti kretanje. Da pritom i ne govorimo o ogromnom novom epidemiološkom biznisu, dok novac ubiru korporacije (znatno opširnije o ovoj temi: Tragedija modernog doba u pandemiji se dodatno potvrđuje: Kako je kapitalizam podredio znanost i medicinu).
"Novo normalno" zapravo je docilno egzistiranje u okvirima nadolazećeg načina upravljanja i pritom možemo lako uočiti da je to globalna pojava, a ne regionalna. Sve zemlje su na sličan način reagirale na pojavu virusa, što je razumljivo, ali u post-virusnoj fazi će sve na isti način reagirati i po pitanju uskraćivanja ljudskih prava - što je također razumljivo jer su i globalne ekonomske postavke gotovo jednake. Zapravo mogli bismo čak reći kako je ovaj virus Zapadnom kapitalizmu došao "u zadnji čas" kako bi se ubrzano uskladili s najbrže rastućom ekonomskom silom svijeta, Kinom, koja s puno većom lakoćom pretvara svoje stanovništvo u "brojeve". Korporacije su uvijek emulirale uspjeh drugih, a to na višoj instanci čine i pokrovitelji korporacija, države.
Moderni radnik pripreman je kao snažnije integrirani spoj čovjeka i tehnologije i tu teorije zavjere mogu biti samo one koje zalaze u vrlo maštovit teritorij, ali osnova uopće nije sporna. O pojavi tehno-feudalizma pisali smo već i ranije (vidi: Post-kapitalistička apokalipsa bez prekvalifikacije: Što je to tehno-feudalizam? O bliskoj budućnosti u kojoj većina ljudi postaje nepotrebna). Budućnost čovjeka sigurno nije i ne može biti status quo, ali se ipak tek treba dogoditi. Budućnost pak prema kojoj idemo je uvijek ona koja odražava interese i potrebe dominantnog sustava koji se još uvijek svodi isključivo na zaradu. Krize su pak odskočni poligoni i kroz povijest možemo vidjeti da su najveće krize - primjerice dva svjetska rata - kasnije dovele do znatno ubrzanog tehnološkog napretka. Dakako, "napredak" je uvijek dvosmislena riječ jer naprednije može i po ljudski život (njegovu kvalitetu) biti i nazadnije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
