Rat u Jemenu započeo je u proljeće 2015. godine, nakon što su Hutijevske snage osvojile glavni grad Sana'u i natjerali predsjednika Hadija i njegovu vladu u bijeg prema južnom gradu Adenu. Saudijska Arabija i druge sunitske zemlje ušle su u sukob nastojeći spriječiti svog regionalnog suparnika, šijitskog Irana, u nastojanju stvaranja polja utjecaja kod Hutija. Međunarodna zajednica većinom smatra kako je to rat hutijevskih pobunjenika nadahnutih iranskom potporom protiv međunarodno priznate vlade.
Ili barem tako govori narativ koji je svima poznat iz mainstream medija. No, suprotno svim poznatim narativima, element borbe sunita protiv šijita u Jemenu nije stvaran. Denominacije islama nisu glavni razlog podjela i sukoba na Bliskom istoku, pa tako ni u Jemenu. No, bolje razumijevanje i proučavanje ove regije svijeta pokazuje kako sveopća sunitsko-šijitska podjela koja navodno utječe na situaciju u većini arapskih država ne uspijeva objasniti složene političke i gospodarske stvarnosti na terenu. U stvari, radi se o ciničnoj manipulaciji politikama identiteta koju provode razni politički akteri. Iako vjerske napetosti nisu nepoznate na Bliskom istoku, dramatični porast religijskih sukoba svoj korijen ima u suvremenoj geopolitici regije, dramatičnom porastu sustavnog i namjernog korištenja denominacijskih identiteta. Svakako u tome prednjači Saudijska Arabija, ali i Iran ponegdje vješto koristi isto oruđe, no dublju krizu po tom pitanju donio je Donald Trump.
U Jemenu se može vidjeti upravo dubina te manipulacije, s težištem u Rijadu. Saudijska je Arabija ovdje vješto opisala Hutije kao šijitske borce s iranskom pozadinom. Prema toj priči, Iran podržava Hutije jer su oni dio zajdijevske skupine šijita, te se zajedno bore protiv vehabizma i sunizma. Sve bi to nekako drži vodu iz notorne činjenice što malo ljudi uopće provjerava što je bit zajdijevskog učenja. Stoga, tko su Zajdije i u što vjeruju?
Zajdije su svoje ime dobili po Zajdu ibn Aliju, unuku imama Huseina koji je svojom pogibijom od Umajada na poljima Karbale zauvijek simbolično obilježio odvajanje šijita od sunita. Nakon najveće podskupine sljedbenika Dvanaestorice (dvanaest imama, škola Itna Ašarija koja je službena religija Islamske Republike Iran), Zajdije čine drugu najveću šijitsku skupinu na svijetu, te 35-42 posto muslimana u Jemenu. Istovremeno, Zajdije se toliko razlikuju od drugih grana šijizma da se moguće čak pitati jesu li uopće šijiti. U pitanjima islamskog zakonodavstva, oni stvaraju zakone koji su sličniji sunitskoj pravnoj školi Hanafi. Abu Hanifa, šejh ove sunitske škole, čak je donirao Zajdijama novac i omogućio im intelektualni razvoj. Ujedno, Zajdije ne vjeruju u bezgrešnost imama, što je okosnica šijizma, ali promiču pravo njihova vodstva i priznaju im božansko nadahnuće. Smatraju kako se pozicija imama ne mora prenositi s oca na sina, ali kao čelnika ummeta isključivo vide osobu iz fatimidskog kruga, odnosno nasljednika Poslanika Muhameda preko jedine njegove preživjele kćerke Fatime, čiji su sinovi Hasan i Husein. Zajdije vjeruju kako su ih šijitski stanovnici Kufe izdali i nisu s njima krenuli u borbu protiv Umajadskog kalifata. Tada im je pomogao Abu Hanifa fetvom kojom je ozakonio njihovu borbu protiv Umajada, te pokrenuo financijsku pomoć Zajdu.
Šijiti sljedbenici Dvanaestorice imama imaju više-manje pozitivan odnos prema Zajdijama. Zajd ibn Ali je poštovan kao besprijekoran borac protiv nepravde, sve do svoje smrti. Njegov nećak i veliki kodifikator šijitskog učenja imam Dža'far al-Sadik je s velikim poštovanjem govorio i pisao o Zajdu. Ipak, zajdijevske skupine bile su malobrojne i međusobno udaljene, od Irana do Maroka, od Iraka do Jemena. U tim uvjetima nisu preživjele velike razdaljine i napredak u zajdijevskim učenjima, koji je vodio djelomičnom preobraćenju na sunitski islam, kao i velikom utjecaju hanafijske i šafijske škole sunitskog islama na same Zajdije.
Hutiji u Jemenu čine tridesetak posto cjelokupne šijitske populacije, te su nasljednici vladajuće klase koja je Jemenom vladala gotovo tisuću godina, sve do 1962. godine. Tijekom tog vremena Zajdije su uspješno branili svoju neovisnost protiv Egipta i Osmanlija. Od 2014. godine, međutim, Hutiji su preuzeli vid djelovanja kao što to radi Hezbolah u Libanonu. Zbog navodne sličnosti sa šijitskim Iranom, Hutiji su iskoristili ovu religijsku poveznicu ne bi li dobili iransku potporu za svoje interese, te su počeli glorificirati Islamsku revoluciju u Iranu, što prije nije bio slučaj. Poradi toga ih čak i Zajdije prozivaju da su postali preobraćenici ili tajni podržavatelji pratitelja Dvanaestorice. Ova poveznica Hutija i Irana nije jasna ni danas, ali je bjelodano kako te veze nisu religijskog karaktera. Naime, veliki protivnik Hutija i bivši predsjednik Jemena Ali Abdulah Saleh borio se protiv Hutija dva desetljeća, a od njih nije bio siguran ni kada je sklopio savez u ratu protiv saudijskih agresora. Saleha su najzad Hutiji i ubili, ali prije toga je bivši predsjednik izjavio kako su Hutiji dobili neslužbenu podršku Teherana jer su na terenu širili protuameričku i protuizraelsku retoriku, što su donekle potvrdili i iranski mediji. Poanta Salehovog nastupa jest što je on sam bio šijitski musliman zajdijevskog usmjerenja. Očito ta šijitska karakteristika nije bila dovoljna da ga Iran spasi. Uostalom, otkako je nastala iranska potpora Hutijima u 2014. godine, ona je i dalje toliko ograničena da nema nikakav značajni učinak na ravnotežu moći u Jemenu.
Ograničena potpora koju Iran daje Hutijima se daje zbog mogućeg dobivanja saveznika i projiciranja snage, iako je Teheran u tome oprezan upravo zbog nepredvidljivosti djelovanja tog aktera u Jemenu. Očito pozivanje na denominacijske sličnosti održavaju prave razlike na terenu i borbu za moć, resurse i teritorij. Pritom valja upamtiti da su između 2015. i 2016. godine Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska, Španjolska, Kanada i Turska poslali skoro 5,9 milijardi dolara vrijedno oružje Saudijskoj Arabiji, ali nitko ne govori kako oni podupiru sunite i vehabije; zapravo, uopće se ne govori kako su oni prisutni u jemenskom ratu.
Primjer Jemena pokazuje širi bliskoistočni recept za zlouporabu islamske religije i denominacija, te ukazuje kako unutarnji i vanjski čimbenici i snage pripremaju, izvršavaju i ubrzavaju takvu destruktivnu silu na Bliskom istoku. Podizanje tenzija i straha, demoniziranje druge strane, delegitimizacija protivnika u vjerskim pitanjima, sve su to načini kako unijeti razdor u zajednice koje su opstale stoljećima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
