Često se u izraelsko-palestinskom sukobu pokušavaju pronaći trezveni glasovi koji bi izbjegavali nasilje i počeli realno govoriti o uspostavljanju dvije države. Ta potraga nekako uvijek završava na izraelskoj ljevici koja se smatra daleko pogodnijim sugovornikom od vjersko-cionističke desnice. No, to je zapravo samozavaravanje jer je izraelska ljevica duboko ukorijenjena u nacionalizam i cionizam, što se može potvrditi i trenutnim nedostatkom bilo kakve oporbe prema vladajućoj desnici.
Pitanje o izraelskoj ljevici, njezinoj veličini, istini, a posebno političkom, društvenom i kulturnom identitetu, teško je i složeno i uključuje mnoga pitanja. Situacija u Izraelu je drugačija nego drugdje, gdje su obilježja ljevice određena njenim političkim i društvenim identitetom, koji spaja javne i privatne slobode, usklađuje se s interesima siromašnih klasa i bori se za svijet socijalne pravde i vrijednosti demokracije, modernosti i napretka. Slika ljevice u Izraelu uvijek je bila vrlo mutna i dvosmislena. Laburističku stranku, na primjer, smatraju lijevom strankom s obzirom na njezino usvajanje socijalističkih eksperimenata (kooperativna sela) u ranim danima Izraela (kibuc i moshav), osnivanje organizacije Histadrut za obranu interesa židovskih radnika i njezinu pripadnost međunarodnom socijalizmu. No, ova je stranka prije nekoliko desetljeća prešla prema ekonomskom liberalizmu i napustila svoj temeljni društveni identitet, na kojemu se formirala u pogledu židovskih doseljenika. S druge strane, ova stranka zauzima desničarski pogled na državni identitet kao židovsku (vjersku) državu na kulturnoj razini.
Stranka nije učinila ništa da odvoji religiju od države u Izraelu s obzirom na usvajanje cionističke ideologije, koja identificira judaizam kao religiju i kao nacionalni identitet (moderni koncept koji uključuje sekularizam). Prema tom pojmu, Židovi su ljudi s "nacionalnim" obilježjima, bez obzira na njihovu nacionalnu ili etničku pripadnost. To je očita iznimka, jer je nemoguće identificirati one koji pripadaju kršćanstvu ili islamu, u svim dijelovima svijeta, i iz različitih etničkih grupa, na nacionalnoj osnovi. Nadalje, Laburistička stranka bila je odgovorna za uspostavu Izraela i nevolju Palestinaca. Izrael je tijekom svog modernog postojanja pokrenuo nekoliko ratova protiv nekih arapskih zemalja, bio je uključen i u Šestodnevni rat (1967.). Ova stranka je odgovorna za uspostavljanje pokreta naselja na Zapadnoj obali i judaizaciju Jeruzalema. Također je odgovorna za neovlašteno djelovanje u Sporazumu iz Osla (1993.) tijekom administracije Ehuda Baraka (1999.-2001.), kao i za izbijanje druge intifade (2000.).
Na temelju toga Laburistička stranka je, zapravo, centristička stranka. Nekoliko drugih stranaka zauzimaju ovaj stav. Na popisu se nalaze stranke Yesh Atid i Stranka Plavo-bijeli, što objašnjava pad Laburističke stranke na izraelskoj političkoj karti u korist desnih ili drugih centrističkih stranaka. To ostavlja Meretz kao lijevu stranku koja podržava odvajanje religije od države. Ova stranka se protivi ekonomskom liberalizmu i poziva na popunjavanje praznina u uvjetima života u izraelskom društvu, uz osiguranje mirnih odnosa, bez okupacije teritorija s palestinskim narodom. Stoga se Meretz može smatrati jedinom lijevom izraelskom strankom na socijalnoj (smanjenje jaza u životnim uvjetima) i kulturnoj (sekularizacija države) razini. Ipak, to je mala i neučinkovita stranka.
Trajni aspekt u percepciji Izraela među onima s lijevog centra je način na koji pristupaju lekcijama židovske povijesti, bilo kao skup univerzalističkih lekcija primijenjenih na cijelo čovječanstvo, ili kao partikularističko iskustvo jedinstveno za židovski narod. Naslijeđe holokausta odraz je rasprave o poukama iz židovske povijesti. Izrael se nalazi na rubovima i univerzalizma i partikularizma. Osim holokausta i Izraela/cionizma kao okvira debate među ljevicom, posebice onih socijaldemokratskih i socijalističkih opredijeljenosti, treća se rasprava usredotočuje na ulogu Izraela u međunarodnom sustavu. Budući da je po dizajnu univerzalistična, ljevica se neprestano bori s raspravom o Izraelu ili kao ispostavi zapadnog imperijalizma, ili kao nacionalnoj državi židovskog naroda.
Izrazi "desno i lijevo" u Izraelu su postali bliže povezani s pitanjem suprotstavljanja okupaciji, kontroli palestinskog naroda i kako se nositi s procesom nagodbe s Arapima općenito. Dilema je ovdje u tome što se izraelska ljevica (uz ograničene iznimke) ne bavi palestinskim pitanjem u njegovim korijenima. Umjesto toga, temelji svoj stav na onome što smatra pravom Židova na posjedovanje zemlje Palestine – zemlje očeva i djedova, kako kažu. To je ljevica koja se drži cionizma . U najboljem slučaju, ova ljevica smatra tekuću borbu oko Palestine borbom između dva naroda, dva prava i dva narativa. Tako je ova ljevica pomirena sa cionizmom i realnošću uspostavljanja Izraela na račun palestinskog naroda. Ona samo uspostavlja svoj "ljevičarski" narativ palestinskog cilja na temelju odbijanja okupacije 1967. godine.
Druga dilema je da izraelska ljevica, unatoč svojim kontradiktornostima i problemima, također pati od značajnog pada, kao i ostale ljevičarske struje u svijetu, gdje desničarska, ali i ekstremna desnica, bila ona vjerska ili nacionalistička u Izraelu, kontroliraju Knesset kao što kontrolira i ulicu, pod dominacijom cionističke i vjerske ideologije koja utječe na različite aspekte života u Izraelu, ideologiju oko koje izraelska ljevica nije učinila ništa jer je ona dio njenog legitimiteta i narativa, kao i legitimitet izraelskog entiteta. Tko se danas sjeća, primjerice, nekoć istaknutih ljevičarskih figura kao što su Yossi Beilin, Yossi Sarid, Shulamit Aloni i mnogi drugi? Tko se sjeća novih povjesničara i postcionizma? To znači da je danas, više nego ikada prije, Izrael u rukama vođa doseljenika i nacionalnih i vjerskih desničara. Stoga, ako Izrael nije ponudio ništa Palestincima dok je njime vladala njegova "ljevica", što će ponuditi pod svojom desnicom?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
