Europska unija je projekt koji se kreće iz jednog izazova u drugi, a svaki idući polako nagriza njegovu održivost, relevantnost i samu egzistenciju. Situacija se počela opasnije "ljuljati" po EU projekt tamo negdje prije 12 godina, kada je udarila velika globalna financijska kriza. Bilo je i prije euroskeptika, dakako, ali ni oni, izuzev želje za povratkom u nacionalne okvire, nisu mogli argumentirati dovoljno razloga da bi ugrozili ideju postojanja projekta.
No, financijska kriza 2008. u Europi donijela je sa sobom niz neugodnih spoznaja, a neka upozorenja euroskeptika, naročito onih koji su bili fokusirani na ekonomsku stranu priče, postala su relevantna. Kao prvo postalo je očito da projekt primarno postoji kako bi osigurao ekonomske interese "velikih igrača". Krenulo se u hitne akcije njihovog spašavanja, a kao objašnjenje nudila se argumentacija da bi posrnuće divova dovelo do eksplozije nezaposlenosti. Bi, ali zar posrnuće ogromnog broja malih poduzeća ne bi? Zapravo upitno je što bi više "boljelo" - što bi se dogodilo da je EU spašavao mali biznis i pustio "velike dinosaure da izumru"? Neki tvrde da bi to bilo bolje, da bi došlo do naglog porasta inovacije i kvalitete kroz borbu za velika tržišta na prostoru kojih bi nastao vakuum.
Takav scenarij se nije dogodio. Pogođeni su mali biznis i običan radnik. U nekim zemljama bol je bila velika jer se spašavanje velikih saniralo kroz uvođenje rigoroznih mjera štednje (Grčka, Italija, Španjolska, Portugal...). U to vrijeme sve se češće počeo spominjati termin "socijalizam za bogate, kapitalizam za siromašne" - jer upravo to se i dogodilo. Naravno, događalo se to i u SAD-u, ali SAD je druga priča. SAD, u kojem su se ljudi navikli da će ih i jedan odlazak liječniku "opaliti" po džepu s nekoliko stotina USD (a ozbiljnije situacije i znatno više), nije Europa - u Europi su ljudi mislili da oko njih još uvijek egzistiraju razne socijalne mreže koje će ublažiti njihov pad kada postane teško. Financijska kriza 2008. pokazala je da ta očekivanja postoje možda u teoriji, ali puno manje u praksi.
Sve u svemu, EU je iz te krize izašla (zapravo nikada i nije izašla do kraja) s poprilično poljuljanom reputacijom. U tom periodu došlo je do ekspozicije ključnih euroskeptika koji su relevantni i danas, a to je tek početak velikih izazova po EU...
2015. godine dogodila se velika izbjeglička kriza i još jedno veliko razočarenje stanovnika Europske unije. Naime, do tada ekonomska kriza u Europi još definitivno nije bila sanirana, a EU je počeo "uvoziti" ogroman broj ljudi za potrebe jeftine (i mlade) radne snage. Svakako nisu svi bili izbjeglice s ratnih područja iako ih se nastojalo prikazati kao da jesu. EU "starosjediocima" se lagalo, u lice, da je riječ o europskom humanitarnom porivu, umjesto da im se rekla istina o deficitima na tržištu rada u zemljama poput Njemačke (čije stanovništvo je sve starije). Danas pak, kada ta ista EU čini sve da novi val izbjeglica i migranata ne bi probio granicu (vidi: Analiza prodora na jugoistoku: Ovaj put neće biti isto, ovaj put će se Europa žestoko braniti, zašto?), možemo sa sigurnošću reći da je 2015. bila montirana operacija u kojoj su humanost i suosjećanje s ljudima koji dolaze iz ratnih zona i zemalja dubokog siromaštva bili na zadnjem mjestu.
Preživio je EU projekt i to, ali povjerenje se sada izgubilo, u velikom stilu, već po drugi put.
U vremenskom međuprostoru bilo je i puno manjih izazova i situacija u kojoj se egzistencija Europske unije dovodila u pitanje. Primjerice Brexit, odnosno izlazak Velike Britanije iz "kluba". Brexit su neki smatrali presudnim činom, što zapravo ne mora biti tako. Odlazak Britanije samo prebacuje veću moć prema Parizu i Berlinu, ali ne znači nužno urušavanje projekta (štoviše, britansko intenzivno savezništvo s Washingtonom čak može biti i remetilački faktor unutar EU-a).
Zbog nekog razloga broj "3" često se uzima kao onaj u nizu nakon kojeg nešto više ne vrijedi ili će biti sankcionirano. U američkom zakonu tako nakon 3 teška prijestupa vjerojatno se dobiva doživotna kazna (tzv. "three-strikes law"). Postoje razne varijacije, a za EU bismo mogli reći da bi treće veliko razočarenje njenih stanovnika moglo po nju biti presudno.
I treća kriza je ove godine stigla, upravo je proživljavamo. Dakako, ova treća nisu ni financije ni migranti već nešto čemu se većina nije nadala - virus. Razni su se scenariji zadnjih godina slagali po pitanju što bi moglo biti presudno po Europsku uniju - neki su se bojali migranata, neki su pak panično tvrdili kako Europi prijeti "ruska agresija", treći su vjerovali da će u južnim zemljama pod opterećenjem mjera štednje buknuti neka nova socijalistička revolucija... Ali virus? To je tek manji broj očekivao.
I upravo taj virus, koronavirus ili točnog naziva COVID-19, predstavlja sada najveću opasnost po Europsku uniju i njen opstanak. Ako se to i dogodi možda presudni faktor neće biti niti broj mrtvih (koji će bez sumnje poprilično rasti), možda čak niti velika ekonomska kriza koja je već "naručena", već jedna nova spoznaja, treća u nizu, da EU jednostavno nije briga za nikoga osim nje same, a "ona" ni nije zemljopisno ucrtana, ona postoji izvan karte i fizičkog prostora, u virtualnim bankovnim računima, u gigantskim poslovnim interesima sitne elite!
Nije kriza ta koja može nešto uništiti zato što je kriza - štoviše, kriza može nesigurni projekt dodatno učvrstiti, uzemljiti ga, dati mu snagu kroz solidarnost i osjećaj zajedništva. I što se dogodilo kada je "pala" prva članica tog kluba, Italija? Gdje je bila EU pomoć kada su talijanski liječnici padali (i još padaju) s nogu? Nigdje, promatralo se s obližnjih granica kako virus guta Italiju i držalo se "fige" da će ga Talijani spriječiti da ne izađe van.
Švedska kolumnistica Elisabeth Braw to je dobro opisala u tekstu za list The Foreign Policy prije nekoliko dana (14. ožujka 2020) gdje u uvodu navodi: "U ovoj sramotnoj abdikciji od odgovornosti zemlje Europske unije nisu dale potrebnu medicinsku pomoć Italiji za vrijeme izbijanja epidemije i sada Kina popunjava taj vakuum".
I zaista je tako. Kineski liječnici, nakon što su obranili Wuhan i okolicu, stižu u Italiju kako bi pomogli i svojim iskustvom pridonijeli borbi. Da, može se reći da se danas koronavirus širi cijelom Europom i da je kasno za unakrsnu pomoć, ali bilo je vremena da se pomogne Italiji...
Kada već govorimo o Italiji i Kini valja spomenuti kako ove dvije zemlje poprilično prisno surađuju. Nadalje, Italija je prva EU zemlja koja je potpisala ulazak u gigantski kineski projekt nadimka "Novi put svile" (intenzivno prometno i infrastrukturno povezivanje Azije i Europe). No, suradnja je intenzivna već neko vrijeme - primjerice, na temelju policijske kooperacije kineski policajci već su ranije počeli patrolirati na ulicama Milana, Rima...
Kada sve ovo jednom prođe, a proći će, Talijani će jako dobro znati tko im je pomogao, a tko nije. A to je tek prva faza "trećeg razočarenja", ona druga bit će možda još i bolnija, a bit će to repriza onog iz 2008., samo još puno žešća. Novac stanovnika Europske unije, njenih radnih ljudi, zgrabit će se kako bi se njime ponovno saniralo "dinosaure koji odbijaju umrijeti", a malog čovjeka bacilo "pod autobus", kako bi se reklo u engleskom govornom području.
18. ožujka 2020. - tim kineskih liječnika stigao je u Milano (Emanuele Cremaschi/Getty Images)
Neki spekuliraju kako će ova kriza biti "kraj eurozone", no mogla bi značiti kraj i Europske unije - ili barem Europske unije kakvu poznajemo (jer nije tajna da brojni protivnici ovakve EU preferiraju radikalnu promjenu iznutra umjesto potpunu dezintegraciju).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
