Tijekom proteklih tjedana izraelski premijer Benjamin Netanyahu je promatrao kako se produbljuje kriza vladajuće koalicije oko izraelske javne radiotelevizije, krize koju je sam uzrokovao, a što je zaprijetilo raspuštanju Knesseta (izraelskog parlamenta) i rušenju koalicije. Netanyahu je prijetio ministru financija i čelniku stranke Kulanu Moshe Kahlonu još u ožujku da će se krenuti u nove izbore ako se ne odluči za kompromis. Potom je na sjednici vlade 19. svibnja obznanio da će se idući izbori održati kako je i očekivano, u studenom 2019. Čak je dao instrukcije Kahlonu da se pripremi državni proračun za 2019. pokazujući time da će njegova vlada ostati na vlasti i dalje.
Ovo je samo dio napetosti koje su vladale upravo prije posjeta američkog predsjednika Donalda Trumpa. Izraelska desnica se nadala da će ovaj posjet preokrenuti u modernu inačicu dolaska Mesije, ali u tome su se prevarili. Mesija ne dolazi, a umjesto toga izraelski političari su dionici snažne političke borbe koja bi se mogla još pooštriti nakon Trumpova odlaska, te koja prijeti uništenju Netanyahuove koalicije, a vjerojatno i stranke Likud. Za međunarodno područje je to loše jer Trumpova vlada nije još stigla definirati osnovna načela za sveobuhvatan mirovni plan i rješavanje palestinsko-izraelskog sukoba.
Čelnik desničarske stranke HaBayit HaYehudi Naftali Bennett smatra da se Netanyahu nije potrudio utjecati na budućeg predsjednika Izraela i napraviti skladnu poveznicu između dviju vlada, te da je mirno dočekao izjavu iz Bijele kuće od 13. svibnja da Trump promišlja priznavanje palestinskog prava na samoodređenje. Bennett to tumači prihvaćanjem da se izraelska sudbina odlučuje prema volji drugih država. On smatra da Netanyahu ostaje nijem na svaki korak Washingtona, tiho zamrzava izgradnju naselja na Zapadnoj obali i samo želi da posjet prođe mirno.
Pitanje prebacivanja američkog veleposlanstva u Jeruzalem je opet postalo aktulano nakon što je ministar vanjskih poslova SAD-a Rex Tillerson 14. svibnja najavio kako Trump ozbiljno promišlja svoje predizborno obećanje. Prema Tillersonu, Amerikanci uzimaju u obzir pozicije i Izraelaca i Palestinaca, ali s osobitim naglaskom na izraelsku stranu kao i kako bi preseljenje veleposlanstva moglo utjecati na mirovni proces. Naravno, i u Washingtonu i u Tel Avivu se zna da veleposlanstvo neće biti premješteno, ali govor o tome služi za političke razmirice. Bennett je to iskoristio i pozvao Netanyahua da jasno dade do znanja američkoj administraciji da želi premještanje američkog veleposlanstva u Jeruzalem i priznanja ujedinjenog Jeruzalema pod izraelskim suverenitetom.
U prošlosti je Netanyahu oštro odgovarao na provokacije takvog tipa i kritizirao Bennetta. Ovog puta je popularni Bibi uspio nadmudriti svog koalicijskog partnera i samo nekoliko trenutaka nakon Bennettove izjave je ured premijera izdao vlastitu izjavu, pozivajući svog ministra vanjskih poslova da podupre premještaj veleposlanstva. Pri tome u izjavi stoji da premještanje u Jeruzalem ne samo da neće naštetiti mirovnom procesu, već će ispraviti povijesnu krivu činjenicu i uništiti palestinsku fantaziju da Jeruzalem nije glavni grad Izraela. Naravno da Netanyahu vidi da to nije istina, ali mu je dosta gubitka glasova i prestiža na desnici i gubljenja svojih članova i glasača u Bennettov tabor. Tako je Netanyahu nakon godina igrarija postao žrtvom desnih glasača i američkih očekivanja. Bennett se time osvećuje za prošle izbore u 2015. godini kada je značajan dio njegovih glasača dao glas Likudu u posljednjim danima predizborne kampanje.
Netanyahu sada želi biti simbol pomirenja Izraelaca i Palestinaca, upravo ono što je nekoć Barack Obama htio od njega. Obama je doista znatno poražen u bliskoistočnoj politici, osobito u vidu svog slavnog govora u Kairu pod naslovom 'Novi početak' koji je iznio pred još tadašnjim predsjednikom Hosnijem Mubarakom, vrlo upoznatim s unutarnjim stanjem i među Izraelcima i među Palestincima. Naivnom američkom predsjedniku je Mubarak objasnio da nitko nije tjerao Netanyahua u biranju desnih partnera u vladi, te da je imao priliku izabrati umjerenu koaliciju koja je htjela mir. Isto tako je Mubarak upozorio Obamu da je Mahmud Abas također ograničen svojim domaćim političkim okolnostima. Što se tiče Egipta i ostalih članica Arapske lige, oni su tada još uvijek čekali odgovor na mirovnu inicijativu iz 2002. koja obećava Izraelu normaliziranje odnosa s gotovo svim arapskim zemljama u zamjenu za završetak okupacije palestinskog teritorija i pronalaženja rješenja za problem palestinskih izbjeglica.
Tako je prije više od osam godina započela Obamina katastrofalna pustolovina s Bliskim istokom, a malo se toga promijenilo odonda. Opcija alternativne koalicijske vlade koja bi omogućila Netanyahuu završetak izgradnje naselja na Zapadnoj Obali je realna i moguća. Arapska Liga je krajem ožujka potvrdila da njezina mirovna inicijativa i dalje opstaje. Dapače, 15. svibnja su muslimanske sunitske zemlje stvorile dokument kojim se predlažu konkretni koraci za normalizaciju odnosa s Izraelom, među kojima su zasnivanje izravne telekomunikacijske mreže između Izraela i nekoliko arapskih zemalja, dozvola izraelskim zrakoplovnim kompanijama da koriste zračni prostor zemalja Perzijskog zaljeva i ukidanje ograničenja za trgovinu s Izraelom. Zauzvrat, sunitske države traže od Izraela zajedničko zaustavljanje šijitskog Irana i Hezbolaha, te umjerene korake po pitanju rješavanja palestinskog pitanja, kao što je prestanak izgradnje naselja i smanjivanje ograničenja na trgovinu s Gazom.
Čelnici oporbenog Cionističkog kampa, koji su nedavno posjetili Washington, prije svega čelnik Laburističke stranke Isaac Herzog i čelnica Hatnue Tzipi Livni, objasnili su američkim dužnosnicima da će njihove frakcije u Knessetu poduprijeti bilo koji korak prema velikom dogovoru, te da su za to spremni priključiti se vladajućoj koaliciji i suzbiti Bennetta i desničare. Oporba je spremna na teritorijalni ustupak i stvaranje rješenja dviju država, zaustavljanje izgradnje naselja (bez službene objave istog), te humanitarnu obnovu Gaze. Alternativna vlada shvaća da Netanyahuu treba samo malo da Likud okrene prema ljevici, iako bi to moglo značiti i raspad stožerne stranke desnog centra.
Određen napredak već postoji. U Jeruzalemu su se nenajavljeno sastali 17. svibnja izraelski i palestinski ministri financija Moshe Kahlon i Shukri Bishara u prijateljskoj i srdačnoj atmosferi, pri čemu su raspravili mogućnosti paketa ekonomske potpore Palestincima. Očito je da je Trump uspio malo stišati napetosti između Jeruzalema i Ramale, pa čak i Gaze. Za razliku od Obame, Trump može utjecati na Izraelce, pa čak i na nacionaliste, kako bi razbio led koji je okovao diplomatsko približavanje između dviju zavađenih strana. Trump i Izraelci se mogu čak i na osobnoj razini sporazumijevati, jer su obje strane neformalne i nepredvidljive, a opet vrlo pristupačne i jednoznačne. Trumpovi interesi su izrazito proizraelski, pa će Izraelci biti skloniji čuti što on ima za reći. Krajnja izraelska desnica također mora promisliti dvaput prije nego napadne Trumpa zbog poziva na dijalog i stvaranje palestinske države. Oni su ga proglasili spasiteljem Izraela nakon što je postao novim američkim predsjednikom i sada će biti vrlo teško objasniti zašto su mu neprijatelji. A ako Trump postane neprijatelj krajnje desnice onda niti jedan iole važniji međunarodni lider neće poduprijeti njihove težnje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
