Temeljne komponente tržišta rada su potražnja za radom i ponuda rada uz pojavu specifičnih čimbenika. Na takvom tržištu poduzeće je kupac, a radnik je prodavač svojih vještina i znanja. S obzirom na specifičnosti i karakteristike koje proizlaze iz tržišta rada u odnosu na klasično tržište proizvoda ono može biti konkurentno ili nekonkurentno, a s drugim tržištima dijeli karakteristike kao što su konkurencija ili sukob. Ne tako davno društveno priznati rad bio je samo onaj koji se odvijao na tržištu rada. Danas sve više raste broj poslova koji se ne uklapaju u tradicionalni obrazac rada. Rad više nije na puno radno vrijeme već s tzv. fleksibilnim radnim vremenom ili je pak privremeni rad, rad kod kuće i sl. To znači da nisu prostorno vezani uz prostorije tvrtke niti ovise o fiksnoj osmo-satnoj radnoj satnici. Nove oblike rada karakterizira radno vrijeme, lokacija i ugovor. Većina 'novih' poslova zahtijeva natprosječnu razinu stručnosti i angažmana.
Obavljanje jednog posla cijeli život polako postaje prošlost. Zaposlenici se sve manje vežu za jednu tvrtku, a plaćanje po učinkovitosti postaje uobičajeno. Učestalo je ugovaranje zaposlenika koji planiraju, izvršavaju i nadziru rad čije rezultate koristi poslodavac. Karijera se ne veže uz tvrtku nego se radnik sam probija u skladu s vlastitim mogućnostima, vještinama i srećom na tržištu rada. Mladi ljudi koji se spremaju kročiti na moderno tržište rada moraju biti puno više spremniji od svojih roditelja na dodatno obrazovanje, usavršavanje i mijenjanje. Prema tome, rad kakav smo dosad poznavali i prakticirali počinje se transformirati.
Zanimljivo je da napretkom tehnologije radna mjesta ne nestaju, kako se u početku mislilo, već se, naprotiv, njihov broj povećava. Ono što nestaje je posao kao takav, stabilan, siguran, jasno definiran, zaštićen i korektno plaćen. Znanstvenici koji se bave proučavanjem rada zaključili su da se, zahvaljujući tehnološkom napretku, društvena struktura mijenja, što se očituje u smanjenju zaposlenosti u poljoprivredi, opadanju tradicionalne zaposlenosti u industriji, a s druge strane rastu uslužnih djelatnosti, usponu menadžerskih, stručnih i tehničkih poslova.
Stvaranje nove obespravljene klase
No, problem je što su spomenute fleksibilne pretumbacije na globalnom tržištu rada stvorile novu klasu obespravljenih radnika. Radnika koji rade godinama, a da nemaju ni jednu godinu staža u knjižici, koju često čak niti nemaju ili im nikad nije zatrebala. Radnici su to nezaštićeni sindikatom na svom radnom mjestu i na margini su bilo kakvog radničkog organiziranja. Nova klasa eksploatiranih radnika se formirala na neoliberalnom tržištu rada, sve se više povećava te danas već obuhvaća sve od sezonskih radnika na moru pa do diplomiranih informatičara koji žive iluziju samozaposlenja kroz masovno pokretanje start up firmi. Također je primjetno da se drugačije odnose prema radu - on ih ne definira kao osobe, nego ga gledaju kao sredstvo prema cilju.
Prekarijat je tako klasa koja postoji kao klasa, ali bez klasne ideologije, bez kolektivnog sjećanja, bez klasne strukture, bez profiliranog klasnog identiteta, bez unutarnje solidarnosti, bez političke organizacije… Za establišment prekarijat ne postoji – ni kao klasa, ni kao pojam. Nemoć prekarijata je u tome što on nije prerastao u klasu. Pitanje je, nalazi li se prekarijat uopće na putu ideološkog samoosvještenja? Još ozbiljnije pitanje je: jesu li još uvijek moguće ideologije u onom obličju kakve su nam poznate iz stvarnosti i teorijskih uvida? Je li, prema tome, uopće moguća ideološka artikulacija prekarijata ako se ima u vidu njegova skoro apsolutna heterogenost i je li moguća ideološka artikulacija u grupaciji u kojoj nema grupne solidarnosti.
Prekarijat je u svakom slučaju globalni fenomen, a u europskom prostoru ga čine tri osnovne grupe, tvrdi britanski ekonomist Guy Standing. Prva grupa su gubitnici iz kruga klasične radničke klase, dakle oni koji zbog tehnologije ili de-industrijalizacije ostaju bez posla i sele se u servisnu ekonomiju. Drugu grupu čine oni koji prihvaćaju nesigurnost zato što nikada nisu ni imali stabilnost, predvidljivost i status. Treću oni koji su obrazovani, posebno mladež i mladi profesionalci, ali frustrirani vlastitim radnim i životnim statusom i izgledima.
Prva grupa teži povratku prošlosti, tj. stabilnosti, sigurnosti, regularnim prihodima i novčanim transferima države blagostanja. Druga grupa, uglavnom migranti, ali i osobe s invaliditetom i druge ranjive grupe – klizi ka pasivnoj marginalnosti i izoliranosti na periferiji europskih metropola; treća grupa je potencijalna bomba koja prijeti da eksplodira na trgovima velikih gradova.
Standing smatra da je ova vrsta nestabilnosti danas srž globalnog kapitalizma, koja je začeta u glavama grupe ekonomista krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, potom nazvanih 'neoliberalima', koji su smatrali da država sa svojim planiranjem i regulativom sputava ekonomiju, te da je zbog toga, naročito u Europi, neophodno da se demontiraju elementi 'socijalne države', u sistem ugrađeni poslije Drugog svjetskog rata, i time stvore preduvjeti za ekonomski razmah.
Nametanje fleksibilizacije
Zanimljivo je da prekarni, nesigurni rad, odnosno donošenje 'fleksibilnih zakona o radu' zagovara i čuvena 'Trojka' – Europska komisija, Europska centralna banka i Međunarodni monetarni fond – kao ključni element strategije za ozdravljenje ekonomija s europske periferije. Na fleksibilnost je nedavno pristala i Francuska, gdje su ljevičari sredinom travnja u Parizu razbijali izloge, u znak protesta zbog prijedloga novog fleksibilnog zakona o radu smatrajući da se njime napuštaju teško stečena radnička prava.
Priču o izrabljivanju mladih nezaposlenih ljudi donosi britanski list The Guardian. Prema pisanju lista nezaposlene se šalje na rad bez plaće u velike lance korporativnih supermarketa. Ako odbiju tu – doslovno robovlasničku – ponudu, zavod za zapošljavanje ukinut će im sve beneficije, a beneficije za nezaposlene mnogima su jedino na temelju čega preživljavaju. Prema novom programu koji je donijela britanska vlada, mladi nezaposleni izuzeti su iz zakona koji propisuje minimalnu plaću radnika koji obavlja neki posao.
Zavod za zapošljavanje, u suradnji s najvećim korporacijama, stvorio je sistem koji mlade ljude pretvara u neplaćeno roblje. Kako bi ostvarili beneficije, nezaposleni se moraju redovno javljati na Zavod za zapošljavanje. Kada mlada osoba dođe na zavod predstavljen joj je popis poslodavaca koji trenutačno traži zaposlenike. Prema novom kontroverznom programu dovoljna je samo 'verbalna zainteresiranost' osobe pa da se nju/njega upiše kao kandidata za taj posao. Kada dođu na razgovor za 'posao' ispostavlja se da se radi o neplaćenom poslu, dok je opis posla identičan plaćenim zaposlenicima.
Prema riječima onih koji su nasjeli na ovaj program, radi se o najtežim poslovima – čišćenje podova i polica, nošenje teškog tereta, rad u skladištu itd. Radi se 30 i više sati tjedno, a moraju biti dostupni od 9 ujutro do 10 navečer. Posao se izdaje na rok od 2 mjeseca bez ikakve garancije da će nakon tog perioda dobiti poziciju koja bi se plaćala.
Istina, postoje i neki sretniji primjeri s promjenama na tržištu rada. Naime, riječ je o tzv. fleksigurnosti, što je izvedenica iz riječi fleksibilnost i sigurnost te predstavlja kombinaciju fleksibilnosti u promjenjivom ekonomskom okružju uz sigurnost za zaposlenike. Prvi ju je promovirao danski socijal-demokratski premijer Poul Nyrup Rasmussen, za vrijeme svojeg mandata od 1992. do 2001. godine. Ovom mjerom Danska je u samo pet godina smanjila nezaposlenost za 50 posto. Danas je u Danskoj stopa nezaposlenosti samo 5 posto, a to je i zemlja proglašena jednom od najkonkurentnijih u Europskoj Uniji. Dansko ministarstvo zapošljavanja definira fleksigurnost kao 'zlatni trokut' koji se sastoji od tri bitne komponente:
1. fleksibilnost na tržištu rada – ugovori o radu dozvoljavaju poslodavcima lako otpuštanje i zapošljavanje.
2. socijalna sigurnost za zaposlenike – biti nezaposlen ne predstavlja veliki problem za Dance. Osoba koja izgubi posao će dobiti dobru naknadu za nezaposlenost te druge oblike pomoći.
3. aktivna politika zapošljavanja – podrazumijeva programe prekvalificiranja shodno potrebama tržišta ali i stroge sankcije onima koji zloupotrebljavaju svoj status nezaposlene osobe. Kako bi dobivali naknadu za nezaposlenost, osobe se moraju aktivno uključiti u traženje novog posla i/ili programe prekvalifikacije.
Ima li izlaza?
Jedna od bitnih komponenti spomenutog programa fleksigurnosti je kontinuirani dijalog između poslodavaca i sindikata, što ovaj program čini teško primjenjivim u mnogim europskim zemljama. Osobito je to slučaj Istočno Europskih ali i Mediteranskih zemalja Europe, gdje je odnos između 'rada i kapitala' poslovično antagonističan. Međutim, postoje i druge prepreke. Danska, kao i ostale Nordijske zemlje, poznata je po svojim visokim stopama poreza, koje mogu iznositi i do 60 posto dohotka. Model progresivnog oporezivanja poslovično je ukorijenjen u socijalno osviještene Nordijce, jer su se kroz vrijeme uvjerili kako njihov novac završava u ekonomskim i socijalnim projektima bitnim za ekonomski razvoj i stabilnost cijele zemlje. Takvi porezi nezamislivi su u većini ostalih zemalja Europe.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
