Kada izbijaju sukobi u kojima su direktni sudionici velike sile, naročito SAD, kao što su bile invazije na Afganistan i Irak početkom ovog stoljeća, ostatak svijeta - a govorimo o svijetu u kojem je ostala samo jedna vojna super-sila - može samo "gledati", eventualno izraziti svoje neslaganje, ali ne i nešto bitno promijeniti. U drugom slučaju, kada izbija oružani sukob između manjih država, velike sile su tu gotovo od prvog dana u svojoj konstruktivnoj ili destruktivnoj ulozi. Drugim riječima - mogu taj sukob smirivati ili ga namjerno rasplamsati.
Aktualni sukob između Armenije i Azerbajdžana je jedan od onih rijetkih sukoba gdje bi SAD zapravo mogao odigrati pozitivnu ulogu, zalažući se za mir, prekid konflikta, umjesto raspirivanje istog. Bilo bi to nešto zaista "novo" - barem u zadnjih desetak i više godina. U svim dosadašnjim slučajevima - Libija, Sirija, Ukrajina... - SAD je bio onaj faktor koji će relativno umjereni sukob pretvoriti u opasan i kravavi rat. Svi ti sukobi bili bi kudikamo brže riješeni da se SAD držao po strani, neki možda čak ne bi niti eskalirali.
U slučaju aktualnog sukoba na Kavkazu, koji bi se mogao pretvoriti u nešto još puno gore od rata koji se vodio tamo početkom 90-ih po raspadu Sovjetskog Saveza, SAD je "u startu" dio konstruktivne priče jer je bio i tih ratnih 90-ih godina kada su zajedno s Rusijom i Francuskom zaustavili rat, krvavi rat koji je odnio više desetaka tisuća života, a regiju ostavio u permanentnoj traumi. Od SAD-a bi se sada očekivalo da istupi i jasno da do znanja kako mirovni proces iz 90-ih nije mrtav. Nažalost, tragičan aspekt ove priče je taj da SAD ponovno postupa pogrešno, čak i kada ima priliku postupiti ispravno!
Prije svega treba pojasniti američki osnovni položaj prema ovom sukobu koji se vodi oko sporne regije Gorski Karabah. SAD ima poprilično veliku i utjecajnu armensku dijasporu koja je aktivna od prvog dana sukoba. Zvuči gotovo kao novinska pogreška s nulama, ali čini se da nije - NBC je izvijestio kako je u Los Angelesu ove nedjelje održan skup potpore Armeniji u sukobu s Azerbajdžanom, skup na kojem se prema procjeni policije okupilo "oko 100,000 ljudi" (!). Već sama ta informacija dovoljno nam govori o snazi armenske dijaspore u SAD-u.
Ali SAD ne samo da ne čini gotovo ništa kako bi što brže zaustavio ovaj novi sukob (jer još ima vremena spriječiti transformaciju ovog sukoba u opći rat), sukob na Kavkazu kao da ne postoji u američkim medijima. Jasno, vrijeme je predsjedničkih izbora koji će se u SAD-u održati za tri tjedna i gotovo sva pažnja je posvećena tome. Što se Trumpa tiče ozbiljno je pitanje je li on uopće informiran što se ovih dana događa na Kavkazu!
Sve u svemu, uz potpuno nezainteresiranu Ameriku ostaje samo na Rusiji da pokušava zaustaviti ovaj sukob dok još nije rat (i Francuskoj, ali jasno je da Francuska, što god Macron mislio o tome, nema toliki utjecaj). Jasno, Rusiji je od daleko veće važnosti da Kavkaz bude miran jer to je njihovo susjedstvo - susjedstvo s potencijalom razvoja u novi bastion islamističkog ekstremizma (ako se nastavi transfer militanata iz Sirije prema Azerbajdžanu). Sudeći prema dostupnim informacijama Moskva je intenzivno na liniji s političkim vrhom u Bakuu i Erevanu, posve svjesna geopolitičke implikacije da će ih se percipirati kao "armenskog zaštitnika" iako odnosi između Rusije i Azerbajdžana, s kojime graniči, nipošto nisu loši (ali bi mogli postati, ne voljom Moskve, a možda ne ni Bakua!).
Kada su po kratkom roku u Moskvu krajem prošlog tjedna stigli ministri vanjskih poslova Armenije i Azerbajdžana to je već samo po sebi bio važan korak. Da, pregovori u prisustvu ruskog vanjskopolitičkog veterana Sergeja Lavrova bili su maratonski, ali je isto tako bilo gotovo sigurno da će se neki progres ostvariti jer u protivnom Baku i Erevan ne bi svoje najviše diplomate ni poslali u Moskvu. Potez je bio bitan i zbog činjenice da su i Armenija i Azerbajdžan svega dan ranije slali poruke da im nikakvo primirje nije na pameti. Ipak, primirje je dogovoreno, glavni detalji usklađeni, i tišina nad Gorskim Karabahom trebala je stupiti na snagu već u podne u subotu (10. listopada 2020). Govorimo o dvije sukobljene bivše sovjetske socijalističke republike koje se nisu - za razliku od baltičkih zemalja i kasnije Ukrajine - "odmetnule od Moskve". Jasno, može se svakako reći da je Armenija po odnosima bliža Rusiji, a Azerbajdžan Turskoj, ali svejedno nijedna osoba prisutna na pregovorima u Moskvi nije došla da Rusima "trati vrijeme".
I što se dogodilo točno u podne u subotu? Spomenimo prvo što se događalo u ranijim jutarnjim satima - obje strane krenule su pucati jedna na drugu kao da moraju izbaciti sav svoj arsenal prije nego sat odzvoni. Došlo je i zvono, ali je situaciju smirilo na možda tek nekoliko minuta, a nakon toga ponovno su krenuli rafali, granate, eksplozije, dronovi, tenkovi...
Moglo bi se tvrditi da su ova dva naroda jednostavno u ovom trenutku "toliko užarena" da nijedan još nije spreman ni na primirje ni na mir, ali vjerojatno je posrijedi jedan drugi faktor - turski faktor.
Zanimljivo je uočiti kako ovih dana pojedini europski mediji navode da se od Rusije i Turske, kao saveznice dvije sukobljene strane na Kavkazu, očekuje da učine nešto po pitanju smirivanja napetosti. Ima tu i osvrta koji spominju kako Rusija i Turska "ne uspijevaju" smiriti sukob unatoč svom utjecaju. U obje varijacije izvještavanja imamo jednu fatalnu pogrešku - Turska ni ne pokušava smiriti situaciju, Turska baca benzin ravno u vatru i kao da zauzima onu ranije spomenutu destruktivnu ulogu SAD-a kada sukob treba pretvoriti u krvavi rat.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
