Prije dvadeset i devet godina, 4. lipnja, nastala je Republika Ingušetija nakon proglašenja neovisnosti strane Čečenije. To je vratilo status koji je imala u osvit sovjetske moći i za Inguše simbolizira da su se mogli vratiti na pozornicu povijesti i sadašnjosti, koliko god često njihova zemlja i njezina država bili potisnuti. Republički dužnosnici nastojali su svesti ovaj događaj na folklorne događaje i govoriti o napretku republike isključivo u ekonomskom smislu.
Dobrim dijelom zbog pobune na Sjevernom Kavkazu, Ingušetija ostaje jedna od najsiromašnijih i najnestabilnijih regija Rusije. Iako je nasilje posljednjih godina zamrlo, pobuna u susjednoj Čečeniji povremeno se prelijevala u Ingušetiju. Prema Human Rights Watchu iz 2008. godine, republika je destabilizirana korupcijom, nizom zločina visokog profila (uključujući otmice i ubojstva civila od strane vladinih snaga sigurnosti), antivladinim prosvjedima, napadima na vojnike i časnike i pogoršanjem stanja ljudskih prava. Inguši, nacionalna skupina starosjedilaca na Kavkazu, sebe nazivaju Ghalghai (od inguškog: Ghala ("tvrđava" ili "grad") i ghai ("stanovnici" ili "građani"). Inguši govore inguški jezik, koji ima vrlo visok stupanj međusobne razumljivosti sa susjednim Čečenima. Inguši su tradicionalno besklasno društvo koje se temelji na klanskom sustavu i nepisanom zakonu (danas u Ingušetiji živi približno 350 klanova). Svaki se klan i svaki član klana smatraju jednakim. Za razliku od susjednih država na Kavkazu (isključujući Čečene), Inguši nikada nisu imali socijalno nadređene i inferiorne članove društva. Danas su gotovo svi Inguši sunitski muslimani.
Zemlja ima dugu borbu protiv ruske dominacije i političkih ideologija iz Moskve. U Ingušetiji je u dvadesetima i tridesetima došlo do mnogih atentata na komunističke lidere zbog čega je velik broj Inguša deportiran u Srednju Aziju. Kao oblik odmazde, inguški pobunjenici su ubili mnoge vojne i obavještajne časnike između 1944. i 1977. godine. U devedesetim godinama Inguši su često podupirali Čečene u borbi protiv Rusije, ali za razliku od Čečena nisu doveli svoj muslimanski identitet do ekstrema. I danas se u Ingušetiji visoko pazi na prastare crkve kao oblik poštivanja nekadašnje kršćanske povijesti. Oporba prema Rusiji bila je vidljiva i početkom 2000.-ih. Napadani su vojni i obavještajni časnici, a neuspjeli pokušaj atentata izvršen je 2004. i na inguškog predsjednika Murata Zjazikova kojega je postavila Moskva. Takvi napadi su nastavljeni i dalje, u terorističkim aktivnostima usmjerenim protiv političkih i vojnih lidera u zemlji.
Rusija je 2009. godine za predsjednika imenovala Junus-Bek Jevkurova. Kao osoba iz vojnih krugova, Jevkurov je uspio smiriti stanje u Ingušetiji, ali mnogi Inguši su se pridružili proturuskim snagama u Siriji, Ukrajini i drugim zemljama. Jevkurov je ostao zapamćen po dogovoru o granici između Čečenije i Ingušetije od 26. rujna 2018. Prema sporazumu, Ingušetija je u Čečeniju prenijela 340 četvornih kilometara, odnosno oko 9% svog teritorija. Dogovor je izazvao široko javno protivljenje i prosvjede u Ingušetiji. Potom je 30. listopada 2018. godine Ustavni sud Ingušetije presudio da je sporazum nezakonit jer se promjene na teritoriju Ingušetije trebaju odobriti referendumom. Junus-bek Jevkurov preusmjerio je to pitanje Ustavnom sudu Rusije u Moskvi, koji je poništio odluku lokalnog suda u prosincu 2018. Niz mitinga na otvorenom izbio je diljem Ingušetije neposredno nakon kontroverznog sporazuma o granici, popraćen sukobima s policijom i uhićenjima aktivista. Prosvjedi su ponovno oživljeni u ožujku 2019. Usred nemira, Jevkurov je dao ostavku 24. lipnja 2019.
U rujnu 2019. Vrhovni sud Republike Ingušetije zatvorio je Muslimanski centar muslimana Republike Ingušetije jer se njegov čelnik, muftija Isa Homhojev usprotivio predaji 10 posto republike Čečeniji u dogovoru inguškog i čečenskog šefa države. No, Homhojev je nastavio raditi kao muftija, održavajući propovijedi u glavnoj džamiji republike i govoreći u obranu Inguške sedmorke i ostalih pritvorenih zbog protesta zbog sporazuma o zemlji. Kao odgovor, republički sudovi izricali su sve veće novčane kazne na sve klimavijim osnovama u nadi da će ga ušutkati. Najnovija i najapsurdnija uključuje optužbu da je muftija sudjelovao u ilegalnoj misionarskoj aktivnosti. Prema sudu u republici, Homhojev nije član legalnog vjerskog tijela jer je Muslimanski centar ukinut i stoga nema pravo javno govoriti o islamu. Njegov odvjetnik Magomed-Basir Ozdojev kaže da muftija nije prekršio zakon kršeći misionarsku aktivnost jer je govorio samo u džamiji u kojoj su samo muslimani, "ljudi koji imaju jednu te istu vjeru". Dakle, ruski zakon u njegovom slučaju ne vrijedi. Ozdojev kaže da će se žaliti na ovu odluku kao i na ranije. Ovaj posljednji potez službenog Magasa uznemirava ne samo zato što neprimjereno primjenjuje ruski zakon protiv misionarskih aktivnosti, već i zato što znači da će muftija sve teže funkcionirati. To je vjerojatno ono što Magas i Moskva žele, ali mogu se užasnuti posljedicama onoga što traže. Homhojev je predan tradicionalnom islamu i radio je na sprječavanju radikalizacije različitih skupina u svojoj republici. Ako ga se spriječi u radu, vjerojatnost je da će se neki od njih obratiti radikalnijim mulama, što bi moglo pogoršati situaciju u toj sjevernokavkaskoj republici. Ali postoji nešto još zabrinjavajuće. Homhojev je vodeći glasnogovornik za zadržavanje zakona u svim prosvjedima. Bez njegovog glasa, vjerojatnost je da bi budući prosvjedi, vjerojatno zbog izricanja presude Inguškoj sedmorici koja se uskoro očekuje, mogli prijeći granicu. Moskva i Magas mogu iščekivati priliku za suzbijanje bilo kojeg prosvjeda, ali mogu otkriti da će, osim ako napadi nisu mnogo ozbiljniji od onih koje su vidjeli u drugim regijama i republikama, inguški odgovor na takve akcije biti još snažnije protivljenje naroda, upravo suprotno onome što vlasti žele.
Aktivist za prava Inguša Magomed Mucolgov u jednom komentaru je pokrenuo veća pitanja koja godišnjica neizbježno otvara. Primjećuje da su događaji iz 1992. djelo "stotina istinskih sinova i kćeri inguškog naroda", a ne neka inicijativa nekoliko političara. Tako je oduvijek živjela inguška nacija, i zato je sposobna oporaviti se ne samo od uranjanja u dualnu nacionalnu republiku kao što je bila većinu sovjetskog vremena i od deportacije u Srednju Aziju, već i zbog toga što se može vratiti kao nacija s teritorijem. Na današnji dan, nastavlja Mucolgov, svi Inguši moraju se sjetiti da je njihova nacija "više nego jednom ustala praktički iz pepela na koji su ga tirani pokušali svesti". Oni još uvijek pokušavaju to uraditi, ali Inguši su sasvim sposobni izdržati i vratiti se koliko god jaki bili oni koji im se suprotstavljaju.
Također na ovaj dan, Ilja Bujanovski, moskovski bloger, ponavlja Mucolgove riječi u zanimljivoj raspravi o inguškom glavnom gradu Magasu, najmlađem (osnovanom 1994.) i najmanjem (13.600) regionalnom središtu u Rusiji u republici koja je znatno manja na području i stanovništvu nego što je to Moskva: "Ingušetija nije samo mala, već i uska, pa se iz gotovo svake točke može vidjeti Osetija, Gruzija i Čečenija, a njegov glavni grad ima izvanredan status satelita mnogo većeg grada Nazrana (125 000) od kojeg je udaljen samo sedam kilometara", kaže Bujanovski. Zbog male veličine svoje republike, Inguši cijene svaki četvorni metar svoje površine; i pokazali su se sposobnima da djeluju kao nacija. Iako je Ingušetija na posljednjem mjestu u ekonomskom razvoju, ističe, njezino stanovništvo ima najveću očekivanu životnu dob u Rusiji s prosječnim Ingušima koji žive do 82 godine. No, možda najvažnije za njezinu političku budućnost, sugerira bloger, jest da Ingušetija ima najniži postotak etničkih Rusa u bilo kojoj neruskoj republici. Sada tamo manje od jednog posto stanovništva čine Rusi.
Moskva je razvila niz programa kojima pokušava spriječiti Ruse da napuste ili čak promoviraju povratak etničkih Rusa u Ingušetiju, Dagestan i Čečeniju. No, svi su ti napori propali, kažu stručnjaci. Aleksander Čerkasov, ruski aktivist za ljudska prava, kaže da su ti programi od početka bili osuđeni na propast jer su ignorirali dugoročne trendove na tom području i jer je Moskva prečesto bila spremna prihvatiti lažne tvrdnje lokalnih dužnosnika kao istinite, dopuštajući tako da se pogorša situacija. Maksim Ševčenko, ruski novinar koji je specijaliziran za kavkaska pitanja, kaže da bi programi mogli funkcionirati da se Moskva usredotočila na stvaranje uvjeta za određene skupine Rusa poput učitelja i liječnika i poduzela korake kako bi osigurala da ti uvjeti postoje. Ali to se nije dogodilo i tako se ruski izgon iz tih republika nastavio ili čak ubrzao. A moskovski stručnjak za islam Aleksej Malašenko kaže da uvjeti u regiji čine sve manje vjerojatnim da će Rusija uspjeti natjerati Ruse da se vrate. Sjevernokavkaska društva postaju sve tradicionalnija, a Rusima koji su se tamo nastanili sve je neugodnije. Industrije, koje su prije svega privukle Ruse u regiju propadaju, a gradovima oko njih u kojima su uglavnom bili etnički Rusi sada dominiraju neruske skupine. Kao rezultat toga, rusko pitanje nije našlo adekvatan odraz u današnjoj politici današnje Rusije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
