Carles Puigdemont za sada ostaje u pritvoru u Njemačkoj, nakon što je uhićen po Europskom uhidbenom nalogu. Viši regionalni sud mora odlučiti o njegovom izručenju Kraljevini Španjolskoj unutar procedure koja će započeti nakon Uskrsa. No, na jedan uvrnuti način, Puigdemont zapravo ostvaruje više svojim uhićenjem i ulogom žrtve nego političkim stavom u samoj Španjolskoj. U toj ulozi će zasjati još više njegova katalonska nacionalistička zvijezda, jer Puigdemont je upravo to: nacionalist kao i mnogi drugi diljem Europe, ali nije opasan revolucionar kakvim ga pokušava opisati španjolska vlada. Unatoč tome, u Njemačkoj je uhićen po međunarodnoj tjeralici koju je raspisao španjolski Vrhovni sud.
Puigdemont je uhićen zbog optužbe za pobunu, odnosno za održavanje govora i organiziranja s ciljem pobune protiv etabliranog poretka. To znači da je praktično optužen za poticanje nereda protiv etabliranog poretka, što zapravo i nije neki teži kriminalni čin. Ovdje je bjelodano da se radi o klasičnom progonu političkog vođe, koji ima svoju dozu opasnosti za postojeću španjolsku državu, ali ništa više od raznih drugih zemalja svijeta gdje se progoni oporba. Za razliku od tih zemalja, međutim, Španjolska je liberalna i parlamentarna monarhija, demokracija koja već desetljećima ima problema s davanjem istih demokratskih prava svim etničkim i provincijskim identitetima. Stoga se ovakav progon mora propitati, a ne poticati u drugim europskim državama. Pogotovo je to slučaj nakon što je ista Europska unija odlučila slijediti politiku odvajanja i separacija u nekim drugim državama, primjerice odvajanje Kosova od Srbije. Ukoliko vrijedi odluka samoodređenja kosovskih Albanaca, onda ne može biti drugačijeg kriterija za Katalonce, Baske, Korzikance, Škote i brojne druge narode koji sanjaju o vlastitoj državi. Zbog toga neke države članice Europske unije i nisu priznale neovisnost Kosova, smatrajući ga opasnim presedanom za druge europske države koje imaju teritorije sa secesionističkim tendencijama.
Španjolska vlada, međutim, nije optužena za represiju niti Bruxelles ima komentare na djelovanje španjolske policije prilikom katalonskog referenduma 1. listopada 2017. godine. Svakako valja imati na umu zakonske odredbe: Vrhovni sud je zabranio referendum, proglasio ga nevažećim i sve njegove odluke ništavnima. Vlada u Madridu je spremno prihvatila takvu odluku suda, te dala nalog policiji da prekine sve ilegalne aktivnosti. Sa zakonodavnog stava tu nema ničeg spornog. Ono što jest sporno jest ponašanje policije, mahom Kastiljanaca dovezenih preko noći u Kataloniju, koji su u nekoliko navrata očito prekoračili svoje ovlasti. Bruxelles, međutim, nije reagirao na to ponašanje španjolskih redarstvenika. Zbog pasivnosti središnje europske vlasti, konzervativna vlada Mariana Rajoya može nastaviti sa svojim rigidnim smjerom djelovanja te možda i zabraniti političke stranke s otvorenim stavom samoodređenja i neovisnosti Katalonije.
U Bruxellesu i Berlinu zauzima se stav neutralnosti i nemiješanja u unutarnje stvari Španjolske, ali je to ujedno stav kapitulacije pred nekompromisnom strogošću španjolske izvršne vlasti nasuprot suverenim težnjama barem polovice, ako ne i natpolovične većine katalonskog naroda. Kompromisna rješenja odbija i Puigdemont, čija je stranka oštro izjavila kako neće prihvatiti ništa do potpune neovisnosti i samostalnosti katalonske republike. U ovom slučaju je jedino moguće izvući oblik ekstremne autonomije, posebno one političke i fiskalne, i devolucije nalik Škotskoj, no upravo na primjeru Škotske se vidi kako takva autonomija nije dostatna nacionalističkim političkim snagama koje prežu na svaku mogućnost mobilizacije glasača protiv države u kojoj se nalaze. S obzirom da su ponovljeni regionalni izbori 21. prosinca pokazali kako narod u Kataloniji većinom glasa za stranke koje traže neovisnost ove pokrajine, škotski primjer bi bio potpuno isti u Kataloniji čak i ako bi Barcelona dobila željene autonomne ovlasti i praktično postala država u državi. Ironija cijelog tog procesa jest što je pobjednički regionalni predsjednik Jordi Turull zajedno s trinaest drugih katalonskih političara na najvišem sudu u Madridu optužen za pobunu, uhićen je i u zatvoru čeka suđenje koje bi mu moglo donijeti do trideset godina u zatvoru.
Europa nema jedinstven odgovor na ovu situaciju, već sve počiva na bilateralnim odnosima. Carles Puigdemont je bio relativno siguran u Belgiji, gdje mu je praktično dan status političkog azilanta, dok je u Njemačkoj odmah uhićen. Stoga je Europski uhidbeni nalog ipak dvojben, te pravdanje Berlina kako je samo tehnički obavljen posao ne stoji, jer iza te odluke postoji daleko veća politička igra u kojoj je Savezna Republika Njemačka od neutralne i nezainteresirane strane postala sudionik sukoba između Madrida i Barcelone. Podjednako, kada se pitalo Helsinki zašto Finska nije uhitila Puigdemonta, finske vlasti su jednostavno odgovorile da ga se nije moglo pronaći u Helsinkiju. No, čim je Puigdemont prešao u najsjeverniju njemačku saveznu zemlju Schleswig-Holstein, legalizam je stupio na snagu i bivši regionalni predsjednik se našao u pritvoru. Njemačka je time pokazala razumijevanje za španjolski lov na veleizdajnike, termin koji je pomalo već zaboravljen u Europi, ali koji se očito vraća na velika vrata.
U Njemačkoj, gdje se trenutačno nalazi autor ovog članka, se o tome razvila velika rasprava. Ukazuje se na Belgiju koja je zaustavila Puigdemonta, ali mu je potom ponudila azil. Sada se mudruje o tome može li Puigdemont ostati u njemačkom pritvoru, ali bez izručenja Španjolskoj. U pojedinim medijima se čak pojavila povijesna priča koja ukazuje na povijesne moralne odgovornosti Njemačke. Deklarirani republikanac i katalonski regionalni predsjednik Lluis Companys je tako uhićen 1940. godine u Vichyjevskoj Francuskoj, te je predan Francovom sudu koji ga je smaknuo u Barceloni 15. listopada 1940. godine. U daleko manje drastičnijim primjerima se ukazuje na zaštitu baltičkih republika koje su se htjele odvojiti od tada još živućeg Sovjetskog Saveza, a istu podršku Europljani daju Kosovu. Sve to ukazuje i na lažljivi prikaz 'Europe regija', jer su očito nacionalne države i dalje važnije od toliko razvikanih regija. Naravno, ako se te regije nalaze u Zapadnoj i Sjevernoj Europi: na žalost Sarda i Korzikanca, Balearaca, Baska i Katalonaca, Bretonaca i Škota, Velšana i Flamanaca, stanovnika Grenlanda i Ovčjih otoka. No, u Istočnoj Europi je sasvim normalno cijepati države uz pomoć europskih sila. Doista, sudbina Kosova je zacrtana agresijom i ima zakonodavnu sposobnost razumijevanja ovog čina, ali danas-sutra tko jamči da se neće zagovarati separacija Makedonije ili nekih drugih država.
A što se Puigdemonta tiče, njegova sudbina bi mogla pomoći rješavanju situacije. U Kataloniji javno je mnijenje i dalje predano dijalogu i autonomiji unutar Španjolske. Uhićenja katalonskih političara, potencijalno spektakularni sudski procesi i drakonske zatvorske kazne kakve Španjolska nije vidjela od doba Caudilla Francisca Franca, moglo bi u konačnici preokrenuti javno mišljenje i zapravo poduprijeti pozive na neovisnosti. Time bi nestala glavna sastavnica manjka potpore katalonskoj neovisnosti, a to je nedostatak konsenzusa među stanovnicima Katalonije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
