Je li vojska Sjeverne Koreje zaista ušla u Ukrajinu? Neke konačne potvrde za sad nema iako se o tome intenzivno govori zadnjih dana. Do sad smo vidjeli samo snimke koje, navodno, prikazuju pripadnike sjevernokorejske vojske na obuci negdje unutar Rusije. Poznato jest da su se Rusija i Sjeverna Koreja tijekom ovih ratnih godina, barem za Rusiju, poprilično zbližile i da je pritom nastao i obrambeni pakt između Moskve i Pjongjanga. Sve to ne znači da su pripadnici sjevernokorejske vojske već na frontu u Ukrajini, ili da uopće planiraju biti, ali sama mogućnost toga otvorila je jednu novu geopolitičku Pandorinu kutiju i prijeti pretvaranjem Ukrajine u arenu puno većih razmjera.
Rat je nešto najstrašnije što se jednoj zemlji može dogoditi, ali kad se već dogodi postoje i gori scenariji. Jedan od njih je da postane arena za direktne geopolitičke vojne obračune. To je, primjerice, umalo postala Sirija tijekom njenih ratnih godina. Srećom sukob tamo nikad nije eskalirao do točke direktnog okršaja između Amerikanaca i Rusa, barem ne javno ("incidenata" je sigurno bilo puno više nego se otkriva). Arene su bile zemlje poput Vijetnama, Kambodže, imali smo više takvih žarišta za vrijeme Hladnog rata. Naime, velike sile instalirale su same sebi kočnice od međusobnog sukoba kroz vid nuklearnog naoružanja, ali zato to plaćaju manje zemlje koje postaju poprišta njihovih sukoba, bilo preko posrednika ili povremeno i direktno.
Rusija je napala Ukrajinu, to nitko ne dvoji, ali Zapad je vrlo entuzijastično pristao na tu eskalaciju vodeći se idejom da je Rusija upala u klopku iz koje se više neće izvući. Dakako, takve "klopke" su kroz povijest rušile velika carstva i moćne imperijalne sile. Rat je lako započeti, pod uvjetom da se ima dovoljno oružja i ljudi, ali ga se teško završava kad svim direktnim i indirektnim akterima naraste apetit za ratovanjem. Moskva dobro zna kako je to, jer ta ista Moskva koja je danas centar Ruske Federacije nekoć je bila centar još većeg i moćnijeg Sovjetskog Saveza, a on je pak duboko zaglibio u Afganistanu u jednoj sličnoj avanturi gdje su pokušali održati sebi lojalnu vlast u Kabulu. SAD također dobro zna detalje te priče jer su napravili sve što su mogli da bi Sovjete maksimalno iscrpili u Afganistanu.
Nema jednog centralnog razloga zbog kojeg se urušio SSSR, ali to iscrpljivanje u Afganistanu svakako je pridonijelo konačnom padu. Pomisao da bi se Rusiji moglo dogoditi isto brzo je zacementirala mantru "podupiranja Ukrajine koliko god bude trebalo". Naime, nije tajna da SAD i njihovi zapadni saveznici na Rusiju i dalje gledaju kao na neku varijaciju carstva, sam pogled na globus i prostor koji Rusija zauzima nameće im takvu definiciju. U isto vrijeme "poraziti Rusiju" zapravo znači fragmentirati je, balkanizirati, slomiti na veći broj manjih državica - koje bi se krojile prema etničkim i drugim linijama - a njima bi se kasnije vrlo lako moglo upravljati.
U geopolitici i svijetu u kojem veličina vrlo često predstavlja silu, male države samo su pijuni za otimanje, a često su i potrošne. Ukrajina nije baš tako mala zemlja, ali u širem kontekstu kao takvu je se tretira, kao najvećeg pijuna koji može poslužiti za velike obračune i željene ishode.
U toj velikoj volji da se Rusiju što više veže uz rat - a glavni cilj je na početku rata bio spriječiti bilo kakvu rusku brzu pobjedu, pad vlasti u Kijevu i instalaciju promoskovskog kadra - dovelo je do ratne ekspanzije pa tako sad već brojimo sitno do groznih tisuću dana rata. Pritom je neminovno došlo do posljedica, rusko reorijentacije. Bilo je potrebno jako puno prisile, uključujući i ratno stanje, da bi se Rusiju "odgurnulo" od njene povijesne ambicije da bude relevantan europski faktor - iako se svojim velikim prostranstvom puno više širi u Aziju.
Rusija je uvijek gajila nadu da će doći do velikog preokreta diljem Zapada i da će u tom procesu njena europska uloga biti osigurana, čak i hvaljena. Plan je bio da europska marginalizirana desnica počne svojatati ruske tvrde stavove u političkom i društvenom smislu i da dođe skoro do prirodne amalgamacije konzervativnih ideja kojima bi zatim bila prožeta cijela Euroazija. Od takve budućnosti Rusija nikad nije posve odustala, čak ni sad kad je prisiljena povlačiti se (politički jasno, ne teritorijalno) prema Istoku. Ipak, nova stvarnost čvrsto je stasala i iluzije moraju biti u najmanju ruku na čekanju.
Prije te inducirane katarze jako teško je bilo očekivati da ćemo vidjeti Putina u jednom Pjongjangu. Čak i dok je radio na održavanju dobrih odnosa sa svim globalnim elementima koji sebe u raznim izdanjima nazivaju anti-imperijalističkim oazama, dolazak u izoliranu Sjevernu Koreju bio je previše i za njega. No, rat je promijenio to. Putin je sad sretan što je tamo rado viđen gost, a i Sjeverna Koreja dočekala je svoju verziju probijanja iz obruča izolacije. Jer ta izolacija, što god neki tvrdili, nije nikad bila toliko samovoljno nametnuta koliko je tamošnja jednopartijska vlast zaključila da je to jedan i jedini način opstanka njihove temeljne ideologije (marksizam koji je poprimio vrlo specifične i, za samo učenje, "egzotične" elemente azijskog socijalizma). Pjongjang rado prima goste i po potrebi organizirat će im veliku paradu kakve nisu viđane nigdje drugdje na svijetu, ali ugostit će samo one koji mogu u širem smislu biti ideološki kompatibilni, barem u vidu otpora prema američkoj hegemoniji.
Putin je u tom smislu bio gost na čekanju i na kraju su ga ipak srdačno dočekali u lipnju ove godine.
Sigurno nije išao bez veze niti zbog ideoloških simpatija. Imao je vremena 24 godine. Ali to mu Pjongjang neće zamjeriti. Znaju da Rusiji nešto treba i više su nego sretni da to Rusiji mogu i dati, jer i njima svašta treba zauzvrat. Za sjevernokorejsku vlast ova nova suradnja je potvrda da se izolacija sve ove godine isplatila, a već je izgledalo da su na izmaku strpljenja - skoro pa bi pristali i na Trumpovu medijaciju kad bi ista bila iskrena. Zapravo možda je donekle i bila, ali je establišment oko bivšeg (možda i budućeg) američkog predsjednika toliko histerično vrištao da je sve bilo osuđeno na propast.
Je li Sjeverna Koreja sad Rusiji poslala nekoliko tisuća vojnika kao "ispomoć" u Ukrajini? Ne bi iznenadilo da jest iako nije za očekivati da će to ijedna strana otvoreno priznati. Govori se o oko 3000 vojnika. Zapravo vjerojatno puno više ih na ruskoj strani ratuje iz raznih zemalja centralne Azije koji su na kojekakve načine regrutirani za taj "posao". 3000 vojnika je praktično ništa za Sjevernu Koreju koja prema nekim procjenama, barem što se tiče ljudstva, ima najveću vojsku na svijetu (!). Podaci govore da imaju 1.3 milijuna aktivnih vojnika, oko 600,000 rezervista te još 5.7 milijuna "paramilitarnih snaga" što bi ukupno ljudstvo dovelo na oko 7.6 milijuna.
Te vojnike iz Sjeverne Koreje sad se primarno spominje od strane Ukrajine i njihovih saveznika jer je tema prigodna za ispipavanje koncepta ratne arene. Narativ je vrlo jednostavan - ako je vojska Sjeverne Koreje ušla u Ukrajinu onda to znači da sad mogu ući i vojnici iz Njemačke, Poljske, SAD-a... možda i pokoje balkanzirane zemlje koja je sebe do te mjere samoproglasila pijunom da sad mora pokazati i dokazati svoju svrhu.
No, teško da će to proći. Ispipavanje ideje ulaska stranih vojnika u Ukrajinu je i dalje gotovo automatski okidač za direktan rat između Rusije i NATO-a. Savjetnici i tzv. instruktori svakako već jesu u Ukrajini, uskoro će biti tamo najmanje tisuću dana (zapravo njih Rusija vidi kao potvrdu da i oni sad mogu izvesti nešto slično), ali to nije povod za eskalaciju. Dobro se zna što je povod za eskalaciju i to neće proći, ali će se pokušavati još puno puta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
