U noći 10. svibnja 1940, više od 40.000 njemačkih vojnih vozila se skupilo blizu njemačke granice s Luksemburgom te se pripremalo za ofenzivu Francuske kroz Ardensku šumu. Prije ofenzive tisuće nacističkih vojnika su dobili Pervitin, metamfetamin kojeg su razvili njemački znanstvenici kako bi poboljšali borbene sposobnosti Wehrmachta i Waffen-SSa.
Dvadeset minuta kasnije živčane stanice u tijelima nacističkih vojnika su počele otpuštati neurotransmitere. Iznenada, dopamin i noradrenalin pojačali su percepciju i stavili vojnike u stanje apsolutne budnosti. Noć se osvjetljavala: nitko nije spavao, svjetla su se uključila, a Wehrmachtova kolona je počela neumoljivo i nezaustavljivo napredovati prema Belgiji.
Tri neprospavana dana kasnije nacisti su bili u Francuskoj. Zapanjeni Saveznici bili su bliže porazu nego što bi bili u bilo kojoj drugoj točki tijekom rata. Nijemci su za manje od stotinu sati okupirali više zemljišta nego što su to učinili tijekom cijelog Prvog svjetskog rata.
U svojoj revolucionarnoj knjizi 'Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu', njemački novinar Norman Ohler otkriva kako je nacionalsocijalističko društvo bilo flagrantno ovisno, na svim razinama, o metamfetaminu. Wehrmacht i Waffen-SS su ga koristili da bi povećali svoje borbene sposobnosti u ratu, sindikati i tvornički radnici da bi bolje radili, studenti da bi lakše davali ispite, a njemačke kućanice da bi smršavile i kao sredstvo protiv depresije. Da stvar bude kontradiktornija, nacistička ideologija se temeljila na čistoći 'arijevske' rase i nacije, a ova knjiga, koja je rezultat pet godina dugog istraživanja, razotkriva drugačiju stranu priče i zavlači se u sve pore njemačkog društva te baca novo svjetlo na to kako je isto funkcioniralo u to doba. Od istraživanja u međunarodnim arhivima preko proučavanja osobnih spisa Hitlerovog doktora, Theodora Morella, pa sve do svjedočanstva bivših nacista, Ohler nas vodi na uzbudljivo i tajanstveno putovanje upotrebe kristalnog meta za vrijeme Nacističke Njemačke.
Uvod
Mnogo se može naučiti o određenoj kulturi na temelju uporabe droga u istoj. Robert McAlmon, američki autor koji je živio u Berlinu tijekom burnih godina Weimarske Republike koje su uslijedile nakon poraza Njemačke u Prvoj svjetskom ratu, bio je impresioniran što su se droge, uglavnom kokain, obilno koristile u noćnim klubovima gdje su ga prodavali i uzimali siromaštvom pogođeni dječaci i djevojke njemačkih obitelji srednje klase. Kokain je 1924. zabranjen, no njegova upotreba je dostigla vrhunac tri godine kasnije. Za one koji su preferirali vrste droge koje više "opuštaju", morfij je bio jednako lako dostupan. Liječnici su zakonski propisivali morfij za manje ozbiljne bolesti, a ovisnost o morfiju je bila česta i među veteranima Prvog svjetskog rata. Tržište je bilo potaknuto niskim cijenama, naime, McAlmon je istaknuo kako dovoljno kokaina za "uzbuđenje" košta oko deset centi - i činjenicom da je proizvodnja bila više ili manje lokalna. 1920-tih njemačke tvrtke stvorile su 40% svjetskog morfija i kontrolirale 80 posto globalnog tržišta kokaina. Ako uzmemo u obzir opću depresiju koja je vladala među njemačkim narodom nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, možemo razumjeti da su njemačke vlasti tolerirale upotrebu narkotika kako bi spriječili socijalne i političke nemire protiv vlasti. Slična stvar se događala s tolerancijom alkoholizma u komunističkoj Poljskoj.
Kad su nacisti došli na vlast 1933, ilegalna konzumacija narkotika je pala. Odjednom, droge su se počele smatrati "toksičnima" njemačkom tijelu, te su se prebacile u eskalirajući diskurs antisemitizma. Korisnici bi bivali kažnjeni zatvorskom kaznom, a ovisnici su bili klasificirani - zajedno sa Židovima, Romima i homoseksualcima - nepoželjnim društvenim elementima. Do kraja tridesetih godina, farmaceutska se proizvodnja udaljila od opijuma i kokaina te se usmjerila sintetičkim stimulansima koji bi se mogli proizvesti u cijelosti u Njemačkoj, po nacističkoj direktivi. Prijelaz iz kokaina u noćnim klubovima do stvaranja "meta" je pomoglo u kreiranju onoga što njemački novinar Norman Ohler u svojoj revolucionarnoj knjizi naziva "iznimna učinkovitost njemačkog društva".
Prijelomni trenutak se dogodio 1937. godine, kada je tvrtka Temmler-Werke uvela Pervitin, metamfetaminski stimulans. (Liječnik koji ga je razvio, Fritz Hauschild, kasnije će postati jedan od glavnih predvodnika sportskog programa dopinga u Istočnoj socijalističkoj Njemačkoj.) Tijekom nekoliko mjeseci ova varijanta kristalnog meta je bila dostupna bez recepta - čak i bila prodavana u obliku čokolada -te je široko usvojena u svim sektorima društva za podizanje raspoloženja, kontrolu težine i povećanje produktivnosti. Nemoguće je razdvojiti uspjeh Pervitina od njemačkog brzog ekonomskog oporavka za vrijeme Trećeg Reicha (naravno i puno drugih faktora je igralo ulogu u ekonomskom uzletu Nacističke Njemačke). Dok se zemlja odmicala od ekonomske depresije do skoro pune zaposlenosti, reklame za Pervitin su tvrdile da će pomoći 'integriranju neradnika, defetista i ostalih sličnih elemenata' u brzo rastuće radne snage. Studenti su ga uzimali kao pripremu za ispite, a njemačke domaćice kako bi spriječile depresiju i smršavile budući da je smanjivao apetit. Uporaba Pervitina je bila toliko česta, da je postala nezaobilazna karakteristika života u ranom Trećem Reichu.
U međuvremenu, u vojsci, Pervitin je oduševljeno prihvaćen kao avangarda takozvanog 'rata iscrpljivanja'. Kako su nacisti počeli pripajati teritorij u proljeće 1939, vojnici Wehrmachta su se sve više počeli oslanjati na 'čaše čokolade' kako bi bili duže budni. Iako su nacistički medicinski dužnosnici sve više svjesni rizika Pervitina, npr. testovi su otkrili da se vještine kritičkog razmišljanja vojnika smanjuju što duže ostaju budni - kratkoročni dobici bili su dovoljno privlačni. Čak i nakon što je prodaja lijekova u javnost bila ograničena u travnju 1940., njemačko vojno zapovjedništvo izdalo je takozvani 'stimulanski dekret', naređujući Temmleru da proizvede 35 milijuna tableta za vojnu uporabu.
Knjiga 'Potpuna ekstaza', koji je bio bestseler u Njemačkoj, sastoji se od dva glavna dijela: Pogled na učinke droga na njemačku vojsku, i na samog Führera. Dok je Hitlerova medicinska dokumentacija bila proučavana desetljećima - prvo od strane ratne američke obavještajne agencije, pa sve do raznih istraživača -Norman Ohler je pet godina proveo u međunarodnim arhivima, stvorivši tezu da njemački diktator nije patio samo od stresa ili ludila, već i psihoze uzrokovane narkoticima, što je dodatno potpirivalo njegove ubilačke tendencije.
To čini Ohlerovu knjigu prvu takve vrste, budući da popunjava jaz između stručne akademske literature i senzacionalističkih TV dokumentaraca. U knjizi je također prisutan element suvremenosti. Naime, Ohler je došao na ideju nakon što mu je lokalni berlinski DJ rekao da su nacisti 'koristili drogu'. Radi se o duboko povijesno istraživačkom radu isprepletenim s urbanom kulturom moderne Njemačke. Naime, autor je i sam bio dio alternativne scene devedesetih, poznate po konzumaciji droga, te je mogao s jednog drugačijeg kuta i na jednom dubljem nivou razumjeti, a s time i istražiti i čitatelju prikazati tematiku narkotika koju su klasični povjesničari jednostavno zanemarivali, što zbog vlastitog nepoznavanja narkotika, što zbog osobnog ograničenog smatranja da se radi o trivijalnoj temi.
Ohlerova knjiga se, između ostalog, temelji i na svjedočanstvima i zapisima Theodora Morella, Hitlerovog osobnog liječnika. Tijekom devet godina, koliko je liječio Hitlera, vjeruje se da je Führeru dao između 28 i 90 različitih lijekova, uključujući Pervitin, laksative, tablete protiv plinova sa strihninom u njima, derivate morfija, ekstrakt sjemena bikova, body-building dodatke, digestive, sedative, hormone i mnoge vitamine tajanstvenog podrijetla, uglavnom injekcijom. Sve se to događalo u tajnosti, jer je mit o Hitlerovom zdravom načinu života bio središnja točka nacističke ideologije zdrave nacije i rase: 'Hitler je bio vegetarijanac, navodno nije dopustio sebi niti kavu, a legenda kaže je nakon Prvog svjetskog rata bacio svoj posljednji paket cigareta u Dunav'. Srećom, piše Ohler, Morell je ostavio detaljne podatke o Hitlerovoj medicinskoj dokumentaciji, vjerojatno vjerujući da će, ako se nešto dogodi 'pacijentu A', on biti osobno odgovoran. Hitler nije imao ozbiljnih medicinskih problema na početku rata - bolovao je od bolnih plinova, za koji se vjeruje da su rezultat vegetarijanstva - no tijekom godina se sve više oslanjao na Morellove injekcije.
Nakon pada 1941. godine, kada se rat počeo okretati u savezničku korist, primjećuje Ohler, 'Hitler se sve više počeo oslanjati na droge kako bi zadržao snagu za javno djelovanje. Jedne noći u ljeto 1943. Hitler se probudio s grčevima u želucu. Znajući da će se sutradan morati sastati s Mussolinijem, Morell je Führeru dao prvu dozu Eukadola, droge bazirane na oksikodonu koji je bio dvaput jak kao morfij. I željeni učinak je postignut: Hitler je energično dominirao sastankom, sprečavajući Mussolinija da povuče Italiju iz rata. Führer je bio oduševljen, a Morell je ostao u Hitlerovoj milosti. Zapisi pokazuju da se između te noći i kraja 1944. Hitler primio Eukodol samo još 24 puta, ali Ohler sumnja da kodirana izvješća prikrivaju mnogo veći broj.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
