Umjetnost ekscesa ili putovanje camp kulturom, I. dio: Obožavani kič na malim i velikim ekranima, filmovi toliko loši da su urnebesno dobri

U kaleidoskopu pop-kulture postoji fenomen poznat kao camp, otkačena mješavina umjetnosti, ironije, ekscesa i ekstravagancije.

Campy karakter je razigran i namjerno pretjeran pristup stilu, često zamagljenih granica između visoke i niske umjetnosti. Slavi se melodrama i teatralnost, a sve konvencionalne predodžbe o ukusu bacaju se kroz prozor da bi se stvorile nove! Umjetničko djelo može se opisati kao "camp senzibilitet" ako obuhvaća pretjeranu estetiku i samosvjesno pretjerivanje.

Camp kultura je najviše vezana uz film i modu, ali se provlači kroz različite umjetničke izričaje – književnost, teatar, glazba, televizija, likovna umjetnost...

U ovom članku, bit će riječi o campu u filmu i na televiziji, dok ćemo idući nastavak članka posvetiti campu u književnosti, modi, glazbi i likovnoj umjetnosti.

Široki pojam u pop-kulturi

Naziv "camp" ili "campy" (kao pridjev) potječe iz svijeta umjetnosti, posebno iz queer subkulture i teatarske scene. Definicija campa se mijenjala kroz povijest i dugo je bila vezana isključivo uz gay zajednicu, no danas je ona mnogo širi pojam u pop - kulturi.

Camp ćemo susresti na mjestima lude kreativnosti, radosti, prihvaćanja, zafrkancije, određenog glamura, ali i intelektualnosti (negdje ispod površine).

U francuskom jeziku se riječ isprva odnosila na zauzimanje pretjerane poze, razmetanje, afektirano, teatralno ili feminizirano ponašanje. To se povezuje sa kitnjastim držanjem francuskog dvora pod Lujem XIV., gdje su plemići trošili bogatstvo na modu i nakit, te sudjelovali u obveznim društvenim plesovima i lažnim bitkama.

Susan Sontag o visokom i niskom campu

Mnogi smatraju da je u mainstream i široku uporabu camp prenijela Susan Sontag. Njezin poznati esej iz 1964. godine, pod naslovom Bilješke o 'campu' (Notes on camp), do danas ostaje temeljni tekst u razumijevanju pojma campa i njegovih manifestacija u različitim oblicima umjetnosti i medija.

Sontag je bila američka spisateljica, redateljica, filozofkinja i kritičarka kulture. U svom eseju istraživala je nijanse campa kao estetskog senzibiliteta, raspravljajući o njegovim elementima, povijesti i značaju u umjetnosti i kulturi.

Kroz primjere iz mode, filma, umjetnosti i pop kulture, Sontag je pokušala uhvatiti suštinu campa kao nešto što nadilazi uobičajene kriterije dobrog ukusa, te objasniti što je camp, kako ga prepoznati i okarakterizirati.

Među ostalim, ona je raščlanila pojam na high camp i low camp (visoki i niski camp), odnosno namjerni i slučajni. I visoki i niski kamp uključuju element užitka koji proizlazi iz izmišljotina i pretjerivanja, što zapravo i jest bit campa.

Ključna razlika leži u namjeri iza djela i angažmanu publike. High camp svjesno je slavljenje pretjeranog, dok je low camp rezultat ozbiljnih napora koji su se izjalovili, što dovodi do nenamjernog humora.

High camp je karakteriziran vrednovanjem umjetničkog, ali i ekscesnog, ekstravagantnog. To uključuje namjerno i samosvjesno prihvaćanje pretjerane estetike i stila. Često se povezuje sa sofisticiranošću i intelektualnim pristupom.

Može se promatrati kao slavljenje "dobrog" ukusa u "lošoj" umjetnosti, uživanje u ljepoti artificijelnog. To uključuje ironičan i zaigran stav prema kulturnim normama i konvencijama. Stvara osjećaj udaljenosti od teme, dopuštajući publici da uživa u umjetnom i kazališnom.

High camp se može pronaći u umjetninama koje su svjesno ekscesne i ekstravagantne. To uključuje oblik samoismijavanja, gdje umjetnik i publika razumiju blistavu i pretjeranu prirodu umjetnosti.

Low camp, s druge strane, proizlazi iz nenamjernog humora i ozbiljnih promašaja. To uključuje nedostatak samosvijesti od strane kreatora, što dovodi do djela koje je toliko loše da postaje nenamjerno smiješno. Može se okarakterizirati lošim ukusom, lošom produkcijskom vrijednošću i nenamjernim kičem. Užitak publike dolazi od prepoznavanja mana i pronalaženja zabave u njima.

Sontag je dala prednost naivnom "pure campu" u odnosu na namjerno: "Camp koji zna da je camp obično manje zadovoljava."

Camp filmovi – izazivaju granice dobrog ukusa

U području kinematografije, camp kultura ovjekovječena je filmovima koji majstorski žongliraju između ozbiljnog i apsurdnog. Likovi i dijalozi prožeti pretjeranom melodramom i grandioznom glumom, vizuali koji prkose konvencionalnoj estetici i narativi koji uživaju u apsurdu - to su obilježja kinematografskog campa.

Od kultnih klasika kao što je "Rocky Horror Picture Show" do nenamjernih kultnih favorita kao što je "The Room", filmsko platno ugostilo je spektar campova koji izazivaju granice dobrog ukusa.

Film se može opisati kao film s "campy" elementima ako su njegovi likovi, dijalozi ili vizualni elementi namjerno pretjerani radi komičnog ili dramatičnog učinka. Jedno od obilježja tih filmova je svakako mogućnost citiranja rečenica iz nezaboravnih dijaloga.

Ispod površine, camp filmovi često imaju pametan prizvuk. Oni lukavo parodiraju etablirane žanrove, ismijavaju društvene norme i izazivaju samu strukturu naših očekivanja. Humor i duhovitost koriste kao trojanskog konja, šuljajući se u inteligentnim komentarima usred blještavila i glamura.

Camp filmovi imaju posebnu vezu sa svojom publikom. Možda ste svjedočili ponoćnim projekcijama ili događanjima na kojima fanovi, odjeveni kao voljeni likovi, radosno sudjeluju u interaktivnom doživljaju.

Njemačko-američka glumica i pjevačica Marlene Dietrich imala je glamurozni, kazališni stil koji je stvarao odjeke u camp kulturi. Ona i Joan Crawford, još jedna filmska diva 1930-ih, vječne su camp ikone.

Drag izvedbe su suštinski primjer campa, gdje izvođači prihvaćaju pretjeranu estetiku, parodiju i satiru. Drag queen i glumac pod umjetničkim imenom Divine, skupa s provokativnim redateljem Johnom Watersom, također je postao kultna ikona i simbol "over the top" aspekta campa.

I danas povremeno izlaze filmovi koje bismo mogli svrstati u kategoriju campa, što slučajnog, što namjernog, premda nisu mainstream trend.

Estetika i senzibilitet campa imali su trenutke popularnosti i utjecaja, a tendencija napredovanja ovog trenda pogotovo napreduje kad postoji potreba reakcije na izrazito ozbiljna ili suzdržana umjetnička i kulturna kretanja. To također može biti oblik nostalgične počasti ranijim stilovima i razdobljima koja su prihvaćala teatralnost i eksces.

Filmske preporuke low campa

Evo nekoliko primjera filmova koji se mogu smatrati lošim zbog svojih nenamjerno duhovitih i manjkavih kvaliteta – toliko lošim da su urnebesno zabavni! Jesu li ovi filmovi užasni ili genijalni, prosudite sami.

"Plan 9 from Outer Space" (1959.): u režiji Eda Wooda, ovaj znanstvenofantastični film često se smatra jednim od najgorih filmova ikada snimljenih. Sadrži bezobrazne specijalne efekte, neugodne dijaloge i besmisleni zaplet koji uključuje vanzemaljce koji uskrsuju mrtve.

"Santa Claus Conquers the Marsians" (1964.): Znanstveno-fantastični film blagdanske tematike s besmislenom radnjom, niskobudžetnim specijalnim efektima i camp kostimima. Postao je kultni favorit zbog svoje apsurdne premise i izvedbe.

" Manos: The Hands of Fate" (1966.): Još jedan kandidat za najgori film ikada. Ovaj niskobudžetni horor film pati od loše glume, problema s tempom i bizarnih izbora montaže. Stekao je kult zbog svoje nenamjerne urnebesne zabave.

"Troll 2" (1990.): Unatoč naslovu, "Troll 2" zapravo nema trolova. Loša gluma filma, bizarna priča i slavno užasni dijalozi učinili su ga izvrsnim primjerom niskog ranga, čak je dobio i vlastiti dokumentarac, "Najbolji najgori film".

"The Room" (2003.): U režiji iosebujenog i misterioznog Tommyja Wiseaua, film je postao kultni klasik svoje vrste. O stvaranju tog filma 2017. godine snimljen je drugi film, "The Disaster Artist." Taj je film dobio pozitivne kritike i nominacije za nekoliko nagrada, uključujući Zlatni globus, te nominaciju za Oscara.

"Wicker man" (2006.): remake kultnog filmskog klasika iz 1973., ova je verzija često kritizirana zbog svojih melodramatičnih izvedbi, nespretnih dijaloga i promašenih, te nenamjerno komičnih promjena izvorne priče.

"Birdemic: Shock and Terror" (2010.): Moderan primjer niske razine, ovaj je film poznat po svojim smiješnim CGI efektima, drvenoj glumi i nevjerojatnoj priči o pticama koje napadaju ljude.

Filmske preporuke high campa

Slijedi nekoliko primjera high campa, dakle filmova koji svjesno teže ovoj estetici. Publika ih cijeni zbog njihove pretjerane kvalitete na ironičan i znalački način. Iako su ovakvi filmovi posljednjih godina rjeđi zbog razvoja filmskih trendova, ovi primjeri pokazuju kako se filmaši nastavljaju igrati s pretjeranom estetikom, samosviješću i teatralnošću kako bi stvorili filmove koji slave umjetnost ekscesa.

"Moulin Rouge!" (2001.) - glazbeni film kojeg karakteriziraju ekstravagantni produkcijski dizajn, kitnjasti kostimi i stilizirane izvedbe.

"Mi nismo anđeli" (1992.) – kultna komedija Srđana Dragojevića, autorov diplomski rad. Vrag i anđeo bore se za dušu Nikole, koji ne zna da je srednjoškolka Marina ostala trudna nakon pijane noći koju su proveli zajedno. Nezaboravna iskarikirana gluma i rečenice koje citiraju generacije, kostimi i scenografija koji iznenađuju i zabavljaju, glazba, emocije, drama...

"Death Becomes Her" (1992.) - mračna komedija sa Meryl Streep i Goldie Hawn koje glume da postižu vječnu mladost, ali se suočavaju s urnebesnim i grotesknim posljedicama. Mješavina satire, pretjeranih izvedbi i oštrih komentara o taštini pridonose visokom statusu filma.

"Priscilla, Queen of the Desert" (1994.) je australska komedija koja prati dvije drag queens i transrodnu ženu dok putuju divljinom. Film obuhvaća ekstravagantne kostime, kamperske glazbene numere i slavi LGBTQ+ kulturu, usklađujući se sa samosviješću i umješnošću visokog kampa.

"Rocky Horror Picture Show" (1975.) je kultni klasični mjuzikl koji namjerno pretjeruje u horor i znanstvenofantastičnim B-filmovima. Njegovi ikonični glazbeni brojevi, nečuveni likovi i svrhovito campanje učinili su ga suštinskim primjerom visokog campa.

"Barbarella" (1968.) - znanstveno-fantastični film s Jane Fondom u glavnoj ulozi, sa psihodeličnim vizualima, čudnim kostimima i razigranim pristupom seksualnosti. Njegovo prihvaćanje estetike pulp znanstvene fantastike i bezobraznog humora pozicionira ga kao favorita u visokom campu.

"The Great Gatsby" (2013.): adaptacija klasičnog romana F. Scotta Fitzgeralda dočarava doba jazza s njegovim prepoznatljivim stilom vizualnog viška i vibrantne energije. Film je raskošan, zabavan, s modernom zvučnom podlogom i odličnom izvedbom, što doprinosi atmosferi visokog kampa.

"Mačke" (2019.): Ekstravagantni glazbeni brojevi, nadrealni vizualni prikazi i iskrena predanost bizarnoj premisi smješta ovaj u carstvo visokog campa, premda ga mnogi gledatelji nisu uspjeli prihvatiti, naviknuti na sasvim drugačiju estetiku.

Televizija – prirodni medij za drečavi i glamurozni karakter campa

Camp je ostavio jasan trag na televiziji, udahnuvši medij svojim blistavim, pretjeranim i često ironičnim senzibilitetom. Televizijske emisije koje prihvaćaju kulturu campa stvaraju prostor u kojem gledatelji mogu uživati u nekonvencionalnom, teatralnom i pretjeranom.

No, budimo iskreni, danas se najviše možemo smijati slučajnom, odnosno low campu na televiziji. Nećemo spominjati nikoga poimence, ali naša estrada je krcata low campom!

Campy TV emisije često prikazuju likove koji pokazuju nevjerojatnu osobnost i upuštaju se u melodramatične dijaloge. Često se koriste žive boje, drečavi kostimi i ekscentrična scenografija. Glazbeni interludiji doprinose osjećaju spektakla i zabave.

Tu je naravno, i cijela plejada sitcoma, reality show emisija, pa i campy reklama! Nije li zabavnije gledati televiziju s ovom spoznajom?

Značajne kamperske TV emisije uključuju "Dinastiju", "Pushing Daisies", "Batman" (1960-ih) i "Absolutely Fabulous", između ostalih.

Emisija "The Dame Edna Experience" emitirala se u Ujedinjenom Kraljevstvu od 1987. do 1989. godine. Dame Edna Everage, satirični lik starije, glamurozne dame kojeg je stvorio i portretirao australski komičar Barry Humphries, često se smatra vrhunskim primjerom campa. Inače, ovaj je glumac po umjetničkom uvjerenju dadaist, a dadaizam ima mnoge zajedničke elemente sa campom.

Dame Edna je tobože međunarodna superzvijezda koja ugošćuje slavne osobe u svojem tv showu i pritom iznimno vješto i inteligentno izvlači iz njih često vrlo intimne odgovore, bezobrazno, urnebesno i bez dlake na jeziku.

Napustite konvenciju: Živite život s camp pogledom na svijet!

Zamislite da svakodnevni život postane pozornica na kojoj se odvija spektakl umjetnosti i humora. Ako se osjećate dovoljno slobodno i samosvjesno, ako se to uklapa u Vašu osobnost, kroz camp pogled na svijet, svaki trenutak može biti prilika za osvježenje, eksperimentiranje i smijeh.

Kada prihvatimo ovaj senzibilitet, svakodnevni događaji dobivaju novo značenje: svaka šalica čaja postaje šarmantno osvježenje, svaki prolazni susret postaje spontani dijalog s nekim izvornim karakterom.

Čak i u rutini, možemo dodati note camp estetike, odbacujući stegnute norme i umjesto toga prigrlivši šarenilo i pompu. Dakle, zašto ne začiniti svoj svakodnevni život "camp" pogledom i uživati u svakom trenutku kao da je scena iz ekscentričnog, fantastičnog filma...

U idućem nastavku ovog članka, slijedi priča o camp kulturi u modi, na glazbenoj sceni, u književnosti i u likovnoj umjetnosti!