U vrijeme početka nevolja na istoku Ukrajine, mnogo se raspravljalo o mogućnostima pravoga rata u kojemu bi se koristile redovite trupe, zračne snage i napadi na velike gradove. Takva mogućnost, svima je bilo jasno, može se ostvariti jedino ako zapadne snage pređu Rubikon i pošalju NATO-ovu misiju u Ukrajinu. Zapadna vojska na ukrajinskom teritoriju bi za Moskvu bio povod za rat. U međuvremenu su iskušane razne taktike i propitivana je ruska strpljivost. Vojske NATO članica marširale su na paradama u Kijevu, a ministri obrane tih zemalja sudjelovali su na najvišim vojnim priredbama i obilježavanjima.
No, gledajući u prošlost, Kremlj je poštivao snagu i odlučnost NATO Saveza. Rusija jest prosvjedovala protiv širenja NATO-a u istočnoeuropske zemlje, ali nakon što su zemlje bivšeg Varšavskog pakta ušle u Savez, Moskva nije nužno smatrala to ulaskom u rusku sferu utjecaja niti je ukazivala na opasnost po svoj teritorij. Jedino su Rusi tražili od NATO-a suzdržavanje od prelaska bivše sovjetske granice, uz iznimku baltičkih država. Zapadne zemlje se nisu držale tog dogovora. Svojom su diplomacijom i vojnom suradnjom uspostavili posebne odjele za odnose s Gruzijom i Ukrajinom, kao dvije zemlje koje su trebale očuvati svoju stabilnost pridruživanjem euroatlantskim integracijama. Obje su na kraju krajnje destabilizirane, do mjere posvemašnje ugroze teritorijalnog integriteta i gubljenja suverene moći nad dijelovima svog ozemlja.
Sada se pokušava optužiti Rusija za napad u vrijeme kada je Ukrajina proglasila nesvrstani status, s obzirom da većina ukrajinskog stanovništva ne podupire ulazak svoje zemlje u NATO. Ujedno, nacionalisti u Ukrajini ukazuju da je Ukrajina morala dobiti barem Akcijski plan za članstvo te biti primljena u NATO na jednom od proteklih sastanaka na vrhu, jer onda nitko ne bi pomislio napasti Ukrajinu. Takav status Ukrajina nikako nije mogla dobiti, jer je NATO, unatoč svojoj povijesti, ipak vjeran temeljnim načelima. Ukoliko je kandidat zemlja poput Ukrajine, u kojoj predsjednik Petro Porošenko koristi svoju moć da vrati upravu punu korupcije i privilegija za ukrajinske poslovne klanove, onda nema govora da se Kijev pridruži drugim europskim zemljama povezanim vojnim savezom.
A kad bi Ukrajina i bila u NATO-u, to ništa ne bi mijenjalo stanje u kojemu se članice međusobno ne mogu dogovoriti oko političke i vojne uloge Saveza. Nije više samo pitanje odnosa velikih vojnih sila kao što su Sjedinjene Države, Kanada i Turska spram malenih vojski ili odnosa starih i novih članica, već i regionalnih i partikularnih interesa pojedinih članica. Što se tiče NATO-ova prisustva na istoku Europe, a ponajprije u području Crnomorja, onda možemo razlučiti suprotne stavove Bugarske, Rumunjske i Turske. Sve su tri zemlje članice Saveza, ali svojom neslogom obilježavaju krizu NATO-a danas i gotovo vojnu nemoć s obzirom na političke nesuglasice među vrlo važnim igračima.
Rumunjska je još početkom 2016. godine zatražila pomorsku prisutnost NATO-a u Crnom moru, prije svega tražeći pomoć razvijenih ratnih mornarica poput one talijanske. Bugarska je prošle godine poslala 400 svojih vojnika u multinacionalnu pomorsku brigadu u Rumunjskoj, ali se ne slaže s pojačavanjem snaga u Crnomorju, jer ne želi tim putem provocirati Rusiju. Multinacionalna brigada počela je službeno s radom krajem lipnja ove godine, nakon što je osam saveznika poslalo svoje pomorske trupe u jugoistočnu Rumunjsku. Ove snage će također biti korištene za zračni nadzor ove istočne vanjske granice NATO-a, zajedno s pomorskim oblicima obučavanja, vježbi i nadzora u suradnji stajaćih pomorskih snaga.
Bruxelles je tražio stvaranje stalne NATO-ove flote u Crnom moru još od 2014. odnosno nakon ruske okupacije Krima, ali se projekt nije implementirao sve do 2017. jer su se Turska i Bugarska protivile ovom planu. Iz Rusije su komentirali nastajanje takve pomorske sile kao jasnu prijetnju ruskoj sigurnosti, a samu Rumunjsku gotovo su proglasili neprijateljskom zemljom koja nema samo pomorsku flotu već i proturaketni štit koji je Bukurešt dogovorio sa Sjedinjenim Državama. Dio je to NATO-ovog povećanja vojnog prisustva na istoku Europe. Ove godine je Pentagon poslao četiri tisuće američkih vojnika i 2400 komada vojne opreme u ovaj dio europskog kontinenta, ponajviše u Poljsku. Oko 500 američkih vojnika s Abrams tenkovima stiglo je u Rumunjsku, gdje su raspoređeni u vojnu bazu Mihail Kogalniceanu, pored luke Constanta, gdje je ujedno i rumunjska ratna mornarica.
Kao crnomorska sila, Turska je po ovim pitanjima oprezna. Ankara je dala potporu ograničenom pojačanju NATO-ove prisutnosti u Crnomorju, ali sve dok ta prisutnost ne utječe na tursku interpretaciju Konvencije iz Montreuxa. Potpisana 1936., ova Konvencija daje ekskluzivno pravo Turskoj za kontrolu kretanja brodova kroz Bospor i Dardanele, što uključuje i regulaciju ratnog brodovlja. Prema Konvenciji, niti jedan bojni brod koji ne pripada crnomorskim zemljama, ne može proći kroz tjesnace. Mnogo rasprave se pridaje Konvenciji, osobito nakon Drugog svjetskog rata, ali Ankara nije odustala od originalnog nacrta dokumenta pa ne dopušta ni svojim NATO članicama prolaz. Uz to je Turska u nategnutim odnosima s Europskom unijom i Sjedinjenim Državama te surađuje s Moskvom u Siriji i na širem bliskoistočnom području.
Ne sjedi ni Rusija skršenih ruku. U siječnju je zamjenik rumunjskog admirala Dan Ciocoiu obznanio kako će ruska Crnomorska flota biti podjednake snage ili veće od cjelokupne flote svih crnomorskih zemalja, i to ako neće biti nikakvih radikalnih promjena u razvoju ratne mornarice. U veljači je to razmišljanje potvrdio i bivši zapovjednik ruske Crnomorske flote admiral Igor Kasatonov. On je rekao kako Rusija ima sve potrebne resurse, materijalne i moralne, za održavanje prevlasti u Crnom moru. I dok Bukurešt viče kako je to poziv na uzbunu, u Sofiji i Ankari su mišljenja da ne treba provocirati Rusiju niti da je ruska militarizacija provokacija NATO-u. Ova razlika u mišljenjima je potvrđena u veljači ove godine i u međunarodnom istraživanju javnog mnijenja Gallupa pri čemu je većina ispitanih u Bugarskoj, Grčkoj, Sloveniji i Turskoj reklo da smatraju Rusiju budućim obrambenim partnerom. Time se ruši i plan o velikom NATO-ovom štitu na zapadnim obalama Crnog mora, koji je trebao biti okruženje ruske mornarice. Baza u Sevastopolju je oduvijek bila pod utjecajem zemljopisne zatvorenosti Crnog mora, ali ako bi se ona dodatno okružila protivničkim položajima, onda bi se morala propitati taktička prednost ruskih pomorskih vojnih baza. One su prijeko potrebne za utjecaj na događanje na Levantu, te je sama činjenica blokade ruskog kretanja dovoljna da u Kremlju dolazi do promišljanja novih koraka. Svakako američka strategija za dominacijom na Bliskom istoku ima u Rusiji i Kini snažni otpor.
Nakon što je NATO smatrao mogućim okupljanje svih crnomorskih snaga, uključujući one iz Ukrajine i Moldove, naposljetku je ostao samo s Rumunjskom kao jedinom zemljom voljnom suprotstaviti se ruskom jačanju. U tom scenariju je Rusija trebala biti suočena s novim oblikom strateške blokade, odnosno političkom i vojnom zauzdavanju ruske politike. Ruski predsjednik Vladimir Putin iskazao je sumnju u NATO-ovu tvrdnju da se Savez time štiti protiv iranskih raketa, posebno nakon povijesnog nuklearnog dogovora s Teheranom, u čemu je sudjelovala i Rusija. Odnosi s Iranom su se stubokom promijenili. Kako je to bila jedina zemlja zbog koje se na Crnom moru gradio taj štit, i s obzirom da iranski nuklearni program neće moći proizvesti potencijalne bojeve glave u idućih dvadeset godina, nema razloga da se nastavi s proturaketnim programom. Srećom, u NATO Savezu se u samo godinu dana promijenilo mnogo mišljenja, što može pripomoći okončanju tihih napetosti na Crnomorju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
