Ruske snage, koje već treću godinu ratuju u Ukrajini, kao da reagiraju na nedavne tvrdnje iz Kijeva i od strane njihovih zapadnih saveznika da je situacija loša po ukrajinsku stranu te pritisak dodatno i znatno pojačavaju. Dakako, situacija po ukrajinsku stranu i jest sve lošija iz dana u dan, uvelike zbog blokirane američke vojne pomoći koja možda više ni neće stizati sve do američkih predsjedničkih izbora u studenom (a moguće ni kasnije ako Amerikanci ponovno izglasaju Trumpa za predsjednika). Rusija pak očito osjeća da su ovo trenuci kad pojačani udari mogu dovesti do određenog preokreta, ne nužno u vojnom i teritorijalnom smislu, jer fronta je ponovno vrlo ukopana, ali u političkom.
Jasno, teško je znati koje su interne odluke Kremlja jer sve ono što se daje u javnost, a ni to nije puno, može i ne mora biti istina. Rusija nikad nije deklarirala svoj konačni cilj kao što to recimo čini Izrael u sklopu svog brutalnog rata u Gazi, pa čak i tamo, bez obzira koliko Netanyahu tvrdio da će se rat nastaviti "do potpune eliminacije Hamasa", jasno je da to ne mora nužno biti tako jer da jest onda se ni ne bi vodili pregovori preko posrednika, malo u Kataru, malo u Egiptu, s ciljem kreiranja prekida vatre i razmjene zarobljenika. U tom smislu rat u Ukrajini još je i gori jer tu nema ni naznake o pregovorima, kamoli da se nešto konkretno radi po tom pitanju.
Možda je i plan Rusije "potpuna eliminacija", oni bi rekli "kijevskog režima", ali čak i uz oslabljenu Ukrajinu to izgleda da bi moglo potrajati još dosta vremena, možda čak i godinama. Rusija sigurno stoga razmatra barem u teoriji "pobjedu A" i "pobjedu B" s time da bi ova druga bila prekid sukoba na način da zadrže kontrolu nad svim prostorom kojeg su do sad osvojili. To bi značilo da regije Donjeck, Lugansk, Zaporožje i Herson postanu dio Ruske Federacije - de jure u samoj Rusiji i de facto za ostatak svijeta.
Iako i Moskva ima svoje političke jastrebove, nekako je teško vjerovati da bi ruski državni vrh na takvu ponudu, kad bi im je netko dao, samo odmahnuo rukom. Rusija napreduje u ovom ratu kojeg je sama započela invazijom 24. veljače 2024., ali to ne znači da joj je lako ratovati. Ovo je dubinski "stres test" za nju, njeno društvo i njenu ekonomiju. U krajnjoj liniji Moskva je svjesna da kad bi rat stao ovdje i sada nema nikakve prepreke da se isti ne nastavi u nekom budućem vremenu. Možemo kao primjer uzeti ono što je Baku izveo na prostoru Gorskog Karabaha - u namjeri da zauzmu regiju koju su izgubili 90-ih godina Azerbajdžan je čekao povoljan trenutak, udario, pristao na primirje, i zatim udario ponovno kako bi dovršili inicijalno planirano.
U slučaju Ukrajine mir u ovim okvirima ipak donosi nešto veću neizvjesnost jer tu je NATO koji je Kijevu u više navrata obećao da im je svakako plan primiti Ukrajinu u svoj vojni savez čim se steknu okolnosti. Prekid sukoba bila bi zapravo ta "okolnost". Kijev bi se u konačnici mogao odreći četiri spomenute regije (iako Rusi u dvije, Zaporožju i Hersonu, nemaju ni približno potpunu kontrolu) u zamjenu da se ostatak Ukrajine, odnosno četiri petine koje nisu pod ruskom kontrolom, po brzom postupku uključi u NATO savez. To bi ima dalo maksimalnu sigurnost da se Rusija neće vratiti s novom invazijom jer bi bili pod zaštitom Članka 5, odnosno kolektivne NATO sigurnosti.
Pitanje je, dakako, bi li Rusija to dozvolila, odnosno bi li pristala na bilo kakav prekid sukoba kad bi isti značio proširenje NATO-a na Kijev, Odesu, Harkov... uglavnom svu Ukrajinu gdje trenutačno nije njihova vojska - pogotovo ako je glavni povod za napad na Ukrajinu i bio da se spriječi njezin ulazak u NATO.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
