Uvod
Nijemi film u najširem smislu označava svaku filmsku snimku koja u sebi ne sadrži zvuk. Javno izvođenje takvih filmova bilo je gotovo uvijek barem glazbeno praćeno. Nijemi film nastao je potkraj 19. stoljeća u Zapadnoj Europi i Sjedinjenim Američkim Državama.
Tehnologija snimanja i reprodukcije zvuka je postojala prije nastanka prvih filmova krajem 19. stoljeća. Ipak, sve do 1920-ih godina nisu postojale prikladne metode sinkronizacije vizualnog i zvučnog zapisa na filmskoj vrpci. Stoga su, uz pojedine eksperimentalne izuzetke, svi dotada snimljeni filmovi u pravilu bili nijemi. No ne treba izostaviti nijemu komediju koja je utemeljena na fizičkoj akciji, potjerama, tučnjavama te tjelesnim nadmetanjima.
U tekstu će između ostalog, biti riječ i o Charliu Chaplinu, engleskom glumcu, zvijezdi nijemog filma, redatelju, scenaristu i glazbeniku. Prepoznatljiv svima po uskom kaputu, prevelikim hlačama i cipelama, polucilindru, bambusovom štapu, te potkresanim brkovima, bio je jedan od najutjecajnijih osoba u eri nijemog filma, a o njegovom životu, avanturama i uspjehu saznat ćemo više u tekstu.
Nijemi film
Nekoliko godina prije 1900. film je opčinjavao gledatelje svojom novošću. Vlakovi su jurili prema kameri, gomile šetale svjetskim bulevarima, vojnici stupali, vodopadi se rušili preko stijena, i svatko je bio oduševljen. Tamo su, u treptavim bijelim i crnim sjenkama, bile slike života- i kretale su se. No, čovjek ne može beskrajno gledati vlakove, vodopade pa se za nekoliko godina ova novost otrcala.
Nijemi film je djelo koje je rađeno samo slikovno, a ne i auditivno te je po tome različito od zvučnog filma. To je početno razdoblje filma, od njegova izuma do uvođenja zvučnog filma (1895–1928/30), a koje je prevladavajuće obilježeno filmom bez zvuka kao integralnoga dijela filmskog djela. Nijemi film imao je često, ali ne nužno, i zvučnu, pretežito glazbenu i katkad naratorsku (pripovjedačku), kino-pratnju. Karakterizirao ga je, međutim, izrazit izostanak sinkronoga glasovnog, zvučnog razgovora te razrada isključivo vizualno temeljenih postupaka filmskog izlaganja.
Stilska podrazdoblja vezana za nijemi film su: rani nijemi film (od izuma do početka 1900-ih), koji se katkad proteže i na razdoblje standardizacije i generičke diferencijacije u sklopu primitivnog stila (od početka 1900-ih do polovice 1910-ih) te klasični nijemi film (od polovice 1910-ih do kraja 1920-ih), u kojemu su, uz klasični stil, važne i njegove alternative, npr. avangarda, sovjetska revolucija filmskog primitivnog stila. Obilježava ga razumijevanje kako je uloga filma da na kratko vrijeme privuče neobvezatnu pozornost gledatelja (atrakcijsko načelo), otuda se teži predočiti prigodno atraktivne prizore (npr. ratove, nepoznate predjele, intrige). 
Prizore se nastoji predočiti na što prepoznatljiviji način, u najpogodnijoj vidljivosti (s lica, frontalnom kompozicijom, jednakomjerno osvijetljeno), tako da sve važno bude odmah dostupno i uočljivo (obuhvatni srednji i polu bliži planovi), a prizornu se pažnju vodi rasporedom glumačkih naglasaka. Naraciju obilježava opće obavijesno praćenje zbivanja, bez detaljnije analize prizora, tako zvana 'naracija u tabloima' (franc. u slikama; tablo-stil). Primitivni stil karakterističan je za cijeli rani nijemi film, ali se zadržao u amaterskom filmu, a kao stilsko opredjeljenje javio se i u nekim filmovima modernističkih i postmodernističkih redatelja.
Auguste (1862-1954) i Louis Lumière (1864-1948) u očevoj tvornici temeljito su ovladali fotografskom tehnikom, a osobito laboratorijskim procesima, te su samostalno izumili i niz fotografskih proizvoda. Braća su se idealno nadopunjavala jer je Auguste u središte zanimanja stavljao kemiju, a Louis tehniku snimanja. Godine 1894. prvi su put vidjeli u Parizu Edisonov kinetoskop, kutiju, odnosno kino za jednog gledatelja. Vrpca (film) sadržavala je 600 sličica, bila je široka 35 mm, a projicirala se brzinom od 40 sličica u sekundi. Sva nesavršenost izuma (neoštra, drhtava i tamna slika) nadvladana je golemim zanimanjem gledatelja za žive slike.
Auguste (1862-1954) i Louis Lumière Te činjenice bila su itekako svjesna i braća Lumière. Svim žarom počeli su razmišljati o tome kako pokretne slike prikazati što većem broju gledatelja, i pritom postići i komercijalni učinak. S obzirom na vlastitu tvornicu, pitanje troškova nije bilo primarno. Po napucima Louisa Lumièrea, glavni mehaničar u njihovoj tvornici, Moisson, konstruirao je prvu filmsku kameru, Cinématographe. Filmski uređaj braće Lumière i mehaničara Moissona nije služio, kao što se to može pretpostaviti, samo za snimanje, nego je to ujedno bio uređaj za kopiranje materijala i projekciju.
Pri kraju jednog radnog dana 1894. braća Lumière postavila su kameru pred izlazna vrata svoje tvornice i snimila izlazak radnika. Bio je to La sortie des ouvriers de l’usine Lumière (Izlazak radnika iz tvornice Lumière). Sam izum prihvaćen je 13. veljače 1895. na patentnom uredu, da bi 22. ožujka 1895. braća pred odabranom publikom pokazala kako funkcionira. Uređaj se nazvali Cinematographe. Do siječnja 1896. proizvedeno je dvjestotinjak primjeraka tog uređaja. 
Cinematographe Braća Lumière počela su snimati niz filmova, kao L’arroseur arrosé (Poliveni poljevač), prvu slapstic-komediju o poljevaču, zatim Demolition d’un mur (Rušenje zida), trik-film o zidu koji se sam podiže i gradi iz hrpe srušene zgrade i mnoge druge.
Stvorili su dostatan fond filmova za prvu javnu komercijalnu projekciju 28. prosinca 1895. Uskoro je njihov program, sastavljen od sedamnaest kratkih filmova, trajao oko pola sata. Nalazili su se tu i filmovi koji su prikazivali ulazak vlaka u postaju, jahačke vještine, ali i prizore iz obiteljskog života, primjerice kartanje, zatim zajutrak i druge.
Već njihov film L’arriveée d’un train (Dolazak vlaka na stanicu) sadrži sve filmske planove. Film počinje dolaskom vlaka iz daljine i snimkom ljudi na peronu (total), vlak se zaustavlja (polutotal), a putnici koji silaze i ulaze u vlak vide se iz polu bližeg plana, odnosno bližih planova kad pojedinci prolaze mimo kamere. Raznoliki planovi dobiveni su kretanjem osoba i objekata prema statičnoj kameri. U povijesti filma ostat će zabilježeni kao izumitelji filmske tehnike za snimanje i projekciju, ali i kao osobe koje su filmu otvorile put kao novom sredstvu masovne komunikacije.
VIDEO: L’arriveée d’un train (Dolazak vlaka na stanicu) - 1895.
Nijema komedija
Komedija (od lat. comoedia, od grč. kōmōidía) je vrsta drame, odlikuje se veselim sadržajem, crta smiješne strane ljudskog života i ljudi, ismijava njihove nedostatke i mane. Komedija se, kao i tragedija, razvila u antičkoj Grčkoj. U početku je označavala pjesmu komosa, tj. grupe mladića koji su na otvorenim prostorima izvodili šale na račun svojih sugrađana. Tematiku i likove uzima iz svakodnevnog života. Završava pobjedom razumnog principa u životu, tj. pobjeđuje razum, pravda i poštenje.
Prema temi koju obrađuje komediju dijelimo na komediju karaktera koja ismijava mane pojedinca (škrtost, lažljivost...). Vrsta komedije koja kroz komične situacije podvrgava kritici i ismijavanju ljudske karakterne osobine: pohlepu, tvrdičluk, sebičnost, licemjerstvo, zavist, oholost i sl., komediju intrige koja se zasniva na nesporazumima. Vrsta komedije koja se bazira na razgranatim zapletima i naglim obrtima u dramskoj radnji, sa bezazlenim i dobroćudnim posljedicama. Radnja se odvija kroz spletke, podmetanja, nesporazume, prerušavanja, zabune i sl. Karakteri su tipizirani. Primjeri su Plautove komedije. Osnovna joj je svrha da razveseli i dobro zabavi, društvena komedija koja ismijava mane čitavog društva.
Komedija je filmski žanr u kojem je naglasak stavljen na humor. Filmovi u ovom stilu imaju sretni završetak (uz iznimku crne komedije). Komedija je jedan od najstarijih filmskih žanrova: neki od prvih nijemih filmova bile su komedije. Za razliku od ostalih žanrova, komedija više stavlja naglasak na pojedine zvijezde pa su se mnoge zvijezde stand-up komedije okrenule filmu zbog svoje popularnosti.
Komedije se u značajnijem broju počinju pojavljivati tijekom ere nijemog filma, odnosno u razdoblju od 1895. do 1930. Vizualni humor ovih nijemih filmova oslanjao se na jeftini humor i burlesku. Jedna od najranijih kratkih komedija bila je Watering the Gardener (1895.) braće Lumiere. U američkom filmu, najpoznatiji komičari nijeme ere bili su Charlie Chaplin (iako rođen u Engleskoj, njegov uspjeh veže se prvenstveno uz SAD), Buster Keaton i Harold Lloyd. Max Linder je bio velika komičarska zvijezda u svojoj rodnoj Francuskoj i ostatku svijeta, a može se nazvati prvom pravom filmskom zvijezdom.
VIDEO: Watering the Gardener (1895.)
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
